CC BY
8_strucni rad
UDC: 811.1636(075.8X049.32) 811.16'34(075.8)(049.32) 811.1/.2'34(075.8)(049.32)
VRHUNSKI UDZBENIK ZA SLAVENSKU POREDBENU GRAMATIKU
(Milan Mihaljevic, Slavenskaporedbena gramatika, 2. dio: Morfologija, prozodija, slavenskapradomovina, Skolska knjiga, Zagreb, 2014.)
Slavenska poredbena gramatika, uz teme poredbene indoeuropeistike, zauzimala je dugo sredisnje mjesto u studiju slavenske filologije. S razvo-jem nacionalnih slavenskih filologija slavistika je prestala biti jedinstvenom disciplinom, a teme iz poredbenoga jezikoslovlja ostale su zastupljene u ra-zlicitoj mjeri u uvodu u studij svakoga slavenskog jezika. Upravo u razdo-blju takve uske specijalizacije povecala se potreba za moderno koncipiranim prirucnikom koji ce pouzdano sintetizirati postojeca znanja o poredbenoj povijesti slavenskih jezika, dobro vidljiva primjerice u hrvatskoj filologiji, gdje je posljednji prirucnik toga tipa - Slavenska poredbena gramatika nas-tala na temelju predavanja Stjepana Ivsica - bio objavljen 1970. godine. Tu je prazninu iznimno uspjesno popunila Slavenska poredbena gramatika Mi-lana Mihaljevica, kompletirana 2014. godine objavom drugoga sveska, koji obuhvaca opis praslavenske morfologije i prozodije te pregled najvaznijih teorija o slavenskoj pradomovini. Dok su prva dva dijela nastala na temelju autorovih predavanja koja je odrzavao za studente diplomskoga studija kroatistike na Filozofskome fakultetu Sveucilista u Zagrebu u okviru dvaju izbornih kolegija, treci je dio u cijelosti napisan za knjigu.
Dio o morfologiji, koji zapocinje kratkim uvodom u temeljne pojmove koje autor rabi u svojem djelu, podijeljen je na pet poglavlja sukladno broju promjenjivih vrsta rijeci. Na pocetku svakoga poglavlja Mihaljevic najprije na teorijskoj razini uvodi citatelja u svaku od kategorija pripadajucu toj vrsti rijeci, a potom prati njezin razvoj od indoeuropskoga prajezika preko balto-slavenskoga do suvremenih slavenskih jezika. Praslavenske oblike izvodi iz indoeuropskih koji su im pretpostavljeno ishodiste, a gdje to nije moguce, na-vodi staroslavenske, nakon cega tumaci postanak osnova i nastavaka, od onih o kojima postoji pretezno slaganje do onih koji su i dalje predmet rasprave te uz potonje sintetizira razlicita gledista i teorije o njihovu postanku.
U poglavlju o imenicama Mihaljevic podsjeca da je deklinacija odrede-na kategorijama roda, broja i padeza, a slavenska dodatno kategorijom ziv-osti i kategorijom sklonidbenoga tipa. Kategoriju roda izdvaja kao jednu od
najzanimljivijih gramatickih kategorija te napominje da je ona imenici in-herentna, dok broj i padez nisu. Za njihovo je odredivanje ujedno dovoljna i sama imenica, no pri odredivanju kategorije roda sluzimo se oprekama na drugim jedinicama u recenici ciji je oblik odreden rodom imenice s kojom su srocni. Autor se pritom poziva na teoriju odredivanja rodova na temelju srocnog razreda koju je formalizirao A. A. Zaliznjak 1964., a razradio je i primijenio na slavenske jezike G. G. Corbett 1988., od kojih preuzima ter-minologiju (nadzorni i ciljni rod, podrod, prerazlikovni ciljni razred, nep-otkrijepljeni razred). S kategorijom roda u slavenskim jezicima u vezi je i kategorija zivosti, na sto upucuje atributna srocnost u Ajd. m. r., koja se moze adekvatno objasniti uvodenjem podroda. Trorodni sustav indoeuropskoga prajezika, nastao razvojem iz ranijega dvorodnog, preuzet je u slavenske jezike, ali vec u kasnome praslavenskom dodana je kategorija obosobljenosti i/ili zivosti. Mihaljevic napominje da je najstariji stupanj razvoja kategorije roda s obzirom na zivost zamjetan u staroslavenskome jeziku, gdje se imenice muskoga roda dijele s obzirom na kategoriju obosobljenosti, a podaci iz drugih slavenskih jezika potvrduju da se ta opreka razvila jos u opceslaven-skome razdoblju. Slavenski trorodni sustav s podrodom u muskome rodu s obzirom na kategoriju zivosti uspostavljen je u 16. stoljecu, no opreku po obosobljenosti zamijenila je opreka po zivosti.
Kategoriju broja Mihaljevic odreduje imenskom jer se odnosi prije sve-ga na imenice i zamjenice, iako se pokazuje i na glagolima. Tradicionalno se smatra da je kasni indoeuropski prajezik imao sustav od tri broja, koji je naslijeden i u praslavenskome, premda pojedini autori smatraju da velike razlike u fleksijskim sufiksima za dvojinu i mnozinu u indoeuropskim jezicima ukazuju na to da u ranijim razdobljima takav sustav uopce nije ni postojao. Glavni razlog nestabilnosti i gubljenju dvojine Mihaljevic vidi u ekskluzivnosti te gramaticke kategorije jer je dvostruko obiljezena (prvo, kao ne-jednina prema jednini, a drugo, kao ne-mnozina prema mnozini). U praslavenskome jeziku imala je znacenje parnosti i dvojnosti, sto je dobro posvjedoceno u staroslavenskome, a misljenja o tome koje je od njih prvot-no razlicita su. Nakon prezentiranja podjele slavenskih dvojinskih oblika A. Belica na razlicite tipove s obzirom na njihovo znacenje i uporabu (slobodna i vezana dvojina, a unutar druge eksplicitno i neeksplicitno vezana; sindet-ska i anaforicka dvojina) autor se priklanja podjeli O. F. Zolobova i V. B. Krys'ka (slobodna i vezana dvojina, pronominalno-verbalna i srocna dvojina te dvojina u konstrukcijama s dva imena, a unutar nje dvojna i elipticna), koju smatra boljom zbog poredbenopovijesnih i tipoloskih razloga. Suprotno Be-licevu misljenju Mihaljevic ne smjesta gubljenje slobodne, dvojne i elipticne dvojine u praslavensko razdoblje, a jednako tako pokazuje neodrzivost teze
istoga autora o vaznoj (stovise, kljucnoj) ulozi koju je pridavao sindetskoj dvojini. Prihvaca tradicionalno glediste da je najprije izgubljena slobodna dvojina i slaze se s A. Vaillantom, O. F. Zolobovim i R. Vecerkom da njezino gubljenje nije starije od 13. stoljeca, nakon cega razmatra i sudbinu ostalih ti-pova dvojine. Pritom naglasava da se u dugotrajnu procesu gubljenja dvojine u slavenskim jezicima mogu razlikovati tri stupnja: gubljenje relevantnosti, gubljenje funkcije i gubljenje oblika.
Kategorija padeza u slavenskim, kao i u ostalim indoeuropskim jezicima izrazava se istim sufiksom kojim i kategorija broja. Praslavenski sustav sastojao se od sedam padeza, razlikujuci se od praindoeuropskoga tek nepos-tojanjem ablativa kao osmoga padeza, ciji je oblik sacuvan u praslavenskome genitivu o-osnova, ali sa znacenjem latinskoga genitiva. U suvremenim slavenskim jezicima zastupljeni su sedmeroclani i sesteroclani (s izgubljenim vokativom) padezni sustav, a u istocnojuznoslavenskim jezicima padez vise nema morfolosku, nego samo sintakticku ulogu.
Pregled imenickih kategorija Mihaljevic zavrsava sklonidbenim tipom, koji definira kao sustav padeznih nastavaka. Istice da ce iz indoeuropskoga prajezika naslijedena deklinacija organizirana na temelju osnova kasnije biti zamijenjena sustavom paradigmi utemeljenim na gramatickome rodu, sto je vidljivo vec u staroslavenskome jeziku. Tip sklonidbe i naziv osnove u praslavenskome u vezi je s tematskim vokalom koji se dodavao na osnovu ispred padeznih nastavaka u praindoeuropskome. Poslije osvrta na korijenske imenice, kojima je osnova jednaka korijenu, autor prikazuje indoeuropske osnove i njihov razvoj u praslavenskome (osnove na nosni sonant i likvid, s-osnove, dvoglasnicke osnove, i-osnove, u-osnove, ü-osnove, o-osnove, a-osnove, i-osnove i i-/ja-osnove, jo-osnove i ja-osnove). Naposljetku de-taljno rekonstruira praslavensku sklonidbu (suglasnicke osnove, i-osnove i u-osnove, o-osnove i jo-osnove, a-osnove, ja-osnove i i-osnove, ü-osnove).
Drugo poglavlje posveceno je zamjenicama, izlaganje o kojima je podi-jeljeno u tri potpoglavlja: licne (s povratnom), pokazne (unutar kojih se pose-bno razmatraju anaforicka i odnosna zamjenica te zamjenica *k'i) te upitne i neodredene zamjenice. Mihaljevic naglasava otezanost i ogranicenost rekon-strukcije licnih zamjenica koju usloznjuju znatne razlike koje indoeuropski jezici pokazuju u pojedinim oblicima, sto pokazuje da se njihova sklonidba razvila nakon raspada indoeuropske jezicne zajednice. Supletivizam osnova licnih zamjenica u razlicitim brojevima i padezima obiljezje je koje slavenski jezici dijele s drugim indoeuropskim jezicima. Uz kategorije broja i padeza licnim zamjenicama Mihaljevic pripisuje i kategoriju lica, koju izdvaja kao kategoriju zajednicku s glagolima.
Poglavlje o pridjevima nastavlja se na ono o imenicama s obzirom na to
da se oni, kako istice Mihaljevic, prvotno u indoeuropskome prajeziku nisu razlikovali od imenica i tek su u njegovoj kasnoj razvojnoj fazi uobliceni kao posebna vrsta rijeci. U skladu s tim podudarala se i njihova sklonidba: dok kasni praslavenski zna samo za pridjeve o- i a-osnova, za rani praslaven-ski pretpostavljaju se i oni i- i u-osnova. Autor se posebno osvrce na dva tipa pridjevske sklonidbe u praslavenskome: kratku (neodredenu) i slozenu (odredenu), prezentirajuci razlicita misljenja o razlozima i vremenu postan-ka druge od njih (teorija clana, morfoloska teorija, atributivno-predikativna teorija, specificnodeterminacijska teorija). U zavrsnome odjeljku komentira i stupnjevanje pridjeva.
U poglavlju o brojevima Mihaljevic svoju paznju usmjerava na glavne, redne i zbirne brojeve u slavenskim jezicima, dodajuci da se svi brojevi got-ovo u detalje podudaraju u svim indoeuropskim jezicima osim broja jedan. Kasni indoeuropski sustav, u kojemu su se brojevi 1-4, 200-900 te rijec za 1000 sklanjali kao pridjevi, nije bitno izmijenjen ni u praslavenskome jeziku.
Poglavlje o glagolima ocekivano je najopseznije. U skladu sa svojim odabranim metodickim nacelima autor uvodno opisuje glagolske kategorije broja, lica, vremena, vida, lika i nacina, a navodi i kategoriju roda, premda ona u uzem smislu nije glagolska i pokazuje se samo na participima koji su dijelom perifrasticnih glagolskih oblika. Praslavenski sustav naslijedio je od indoeuropskoga prajezika gramaticke kategorije vremena, vida, lika i nacina, ali s bitnim izmjenama. Mihaljevic se posebno osvrce na kategoriju vida s ob-zirom na to da su vidske opreke kakve poznajemo iz suvremenih slavenskih jezika razvijene znatno kasnije nakon odvajanja od ostalih indoeuropskih jezika. Medij - uz aktiv jedan od dvaju praindoeuropskih likova, cije granice ni danas nisu dovoljno jasne - izgubljen je vjerojatno vec u baltoslaven-skome razdoblju i smatra se jednom od najstarijih baltoslavenskih izoglosa, a opreka aktiv/medij zamijenjena je oprekom aktiv/pasiv. Praindoeuropski je poznavao cetiri glagolska nacina (indikativ, konjunktiv, imperativ i optativ), a praslavenski ih poznaje tri (konjunktiv je izgubljen). Stari je indoeuropski imperativ izgubljen, a njegovu je ulogu preuzeo indoeuropski optativ; kondicional je inovacija u glagolskome sustavu, stari futur, perfekt, plusk-vamperfekt ili imperfekt nisu sacuvani, dok je infinitiv u baltoslavenskome postao sredisnji glagolski oblik; slavenski imperfekt kakav danas poznajemo novijega je postanja i njime se slavenski jezici razlikuju i od svojih baltickih srodnika, a nakon njihova razdvajanja uspostavljena je i podjela glagolskih oblika u dvije skupine ovisno o osnovi od koje se tvore. Od svih indoeuropskih glagolskih oblika najbolje su ocuvani prezent i aorist, no dozivjeli su brojne izmjene. Sto se podjele glagola tice, klasifikaciji prema temeljnoj osnovi - koju je prvi uspostavio R. Jakobson, razradili je M. Halle, T. Lightner
i H. G. Lunt, a na hrvatski jezik primijenili Z. Babic, odnosno na hrvatski staroslavenski jezik M. Mihaljevic - autor daje prednost pred konkurentnim klasifikacijama prema infinitivnoj ili prezentskoj osnovi. Primjenjujuci istu metodologiju kao u poglavljima o imenima, poglavlje o glagolima Mihaljevic zavrsava pregledom razvoja glagolskih oblika od indoeuropskoga pra-jezika do suvremenih slavenskih jezika.
U drugome dijelu knjige, naslovljenu Praslavenska prozodija, autor prikazuje postojeca znanja o razvoju slavenskih jezika na suprasegmentnoj razini, izdvajajuci pritom upravo akcentologiju kao najslabije poznato pod-rucje praslavenske fonologije, u kojemu postoji najveci broj spornih mjesta i razlika u poimanju praslavenskoga naglasnog sustava medu istrazivacima. U praslavenskome je jeziku intonacija imala razlikovnu ulogu, koja je mogla biti akutska ili cirkumfleksna. Mihaljevic se posebno osvrce na novi akut i postojanje novog cirkumfleksa, cije postojanje pretpostavljaju pojedini ak-centolozi. Utvrduje da se praslavenska prozodija naslanja izravno na balto-slavensko stanje, gdje je naglasni sustav takoder bio paradigmatski. Nakon rekonstrukcije praslavenskih naglasnih paradigmi (obicno se pretpostavlja postojanje triju: a, b i c, a pojedini istrazivaci dodaju jos pokoju) autor ih dovodi u vezu s baltoslavenskima i dalje praindoeuropskima, a ukratko prika-zuje i kakav je bio naglasak izvedenica. Naposljetku predstavlja generativni pristup opisu praslavenskoga naglaska i njegov razvoj u suvremenim slaven-skim jezicima, i to ponajprije u naglasenim slogovima, no dodaje i kratak odjeljak o nenaglasenim.
Treci dio knjige Mihaljevic posvecuje pitanju slavenske pradomovine i s njim u vezi problemu slavenske etnogeneze. Buduci da o tome postoji obimna literatura koju je nemoguce iscrpno prikazati, autor pokazuje koliko od pomoci mogu biti historiografska, arheoloska i jezikoslovna znanja. Na pocetku nabraja najstarije povijesne izvore u kojima se pojavljuju Slaveni te njihovu vezu s Venetima/Venedima i Antima. Potom svoju paznju usmjerava na arheoloska istrazivanja, koja slavenskima smatraju nekoliko vremenski medusobno bliskih kultura (praska, penkovska i kolocinska) koje pokazuju slicnosti u oblikovanju keramike, gradnji nastambi, nacinu zivota i pogreb-nim obicajima. Slijedi odjeljak o jezikoslovlju, u kojemu se predstavljaju pokusaji pojedinih autora da problem slavenske pradomovine rijese na te-melju etimoloskih i onomastickih podataka ili pak rekonstrukcijom pojedinih dijelova praslavenskoga leksika. Mihaljevic donosi pregled istrazivanja praslavenskoga biljnoga, zivotinjskoga ili zemljopisnog nazivlja s jedne te leksema povezanih s materijalnom i duhovnom kulturom s druge strane, kao i teorija o jezicnim dodirima Slavena sa susjednim narodima. Na samome kraju nalazi se kratak pregled teorija o slavenskoj pradomovini, pri cemu au-
tor naglasava vaznost odjeljivanja pitanja slavenske pradomovine od onoga njihove etnogeneze te razlikovanja Slavena kao pripadnika slavenskih naroda od Slavena kao govornika praslavenskoga jezika.
Objavljivanjem drugoga sveska Slavenskeporedbene gramatike Milana Mihaljevica dobili smo vrhunski, suvremen i pouzdan prirucnik kojim ce se sluziti ne samo studenti slavistike i opcega jezikoslovlja vec zasigurno i bro-jni jezikoslovci cija se podrucja interesa i bavljenja makar u jednome dijelu doticu poredbene povijesti slavenskih jezika. Autorova energija i sposobnost sinteze goleme kolicine podataka (popis literature obasize 354 bibliografske jedinice!) te njihova uoblicavanja u pregledan i jasno strukturiran tekst zadiv-ljuju, posebice zato sto je Mihaljevic potpuno uspio u svojoj namjeri da sas-tavi prirucnik koji ce biti razumljiv, ali pritom nece odstupiti od znanstvene utemeljenosti opisa i preciznosti. Treba naglasiti da autor ne donosi samo pre-gled teorija drugih jezikoslovaca vec se nerijetko ukljucuje u raspravu s nji-ma nudeci i vlastita rjesenja problema o kojima govori. Preglednosti knjige pridonose takoder Kazalo imena i Kazalo rijeci, odnosno primjera koji se u knjizi pojavljuju, razvrstanih prema jezicima kojima pripadaju. Osobito valja izdvojiti teorijske uvode u svako poglavlje upravo s obzirom na razlicitu re-cepciju suvremenih spoznaja poredbenoga jezikoslovlja u sirim slavistickim krugovima. Rijec je nedvojbeno o djelu koje ce postati nezaobilaznom kn-jigom na radnome stolu brojnih slavista i koje ce dugo ostati nenadmasenim u hrvatskoj filologiji.
Ivana Eterovic
