CC BY
8pregledni clanak УДК: 811.163.3'34:811.163.41'34 УДК: 811.163.41'34:811.163.3'34
STATUS GLASA /3/ U MAKEDONSKOM, SRPSKOM I CRNOGORSKOM JEZIKU
Virna Karlic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: phonology, sociolinguistics, sound /3/, Macedonian, Serbian, standardization of the Montenegrin language.
Summary: The introductory part of this paper explores the articulatory and acoustic features of the sound /3/, and raises the issue of its origin and position in Slavic languages. The first part of the main section deals with the distribution of the sound /3/ in several Macedonian dialects, as well as Old and Middle Shtokavian dialects, in Serbia and Montenegro, while the second part establishes the status of the sound/3/ in present-day Standard Macedonian and Serbian. Finally, its sociolinguistic role in the process of the codification of the Montenegrin language is briefly outlined.
Kljucne rijeci: fonologija, sociolingvistika, glas /3/, makedonski jezik, srpski jezik, standardizacija crnogorskog jezika.
Sazetak: U uvodnom dijelu rada prikazuju se artikulacijska i akusticka obiljezja glasa /3/ te se otvara pitanje njegova porijekla i polozaja u slavenskim jezicima. Prva cjelina rada se bavi rasprostranjenoscu glasa /3/ u makedonskim dijalektima te u srednjostokavskim i starostokavskim dijalektima na podrucju Srbije i Crne Gore. U drugoj cjelini se utvrduje status glasa /3/ u suvremenom makedonskom i srpskom standardnom jeziku. Na koncu se ukratko predstavlja i njegova sociolingvisticka uloga u procesu kodifikacije crnogorskog jezika.
Rad se bavi prikazom tvorbe glasa /3/, njegovim polozajem, rasprostranjenoscu i porijeklom u organskim idiomima makedonskog i srpskog govornog podrucja. Opisan je status glasa /3/ u srpskom i makedonskom standardnom jeziku, njegov polozaj tijekom procesa standardizacije dvaju jezika, a na koncu je prikazana i njegova sociolingvisticka uloga u procesu kodifikacije crnogorskog standardnog jezika.
Uvodno poglavlje bavi se artikulacijskim i akustickim obiljezjima glasa /3/. Prikazana je teorija o njegovoj pojavi u slavenskim jezicima do koje je doslo uslijed druge i trece palatalizacije, kao i njegov ulazak u slavenske
jezike posredstvom posudenica iz jezika ciji fonoloski sustavi sadrze /3/ kao zaseban fonem.
U prvoj cjelini rada prikazana je rasprostranjenost i upotreba glasa /3/ u makedonskim dijalektima te u srednjostokavskim i starostokavskim dijalektima na podrucju Srbije i Crne Gore.
U drugoj cjelini rada obradeno je pitanje polozaja glasa /3/ u suvremenom makedonskom i srpskom standardnom jeziku. Na koncu slijedi kratak prikaz njegove sociolingvistickoj uloge u procesu izdvajanja crnogorskog kao zasebnog standardnog jezika.
1. Artikulacijska i akusticka obilje/ja glasa /3/
Glas /3/ je zubni, prekidni, piskavi, stridentni, stijesceni, zvucni, tj. slabi, svijetli, difuzni, pravi suglasnik. S obzirom na izgovorno mjesto koje glasu daje posebnu zvucnu boju, u srpskim i makedonskim govorima /3/ spada u dentalnoalveolarne glasove. Prema izgovornom nacinu glas /3/ je opstruent. On je piskav (iznad 5 kHz), pojacano suman (stridentan), sto je ishod stijesnjenog ili zakrivljenog izgovornog prolaza, svijetao i difuzan jer se izgovara vrhom jezika (Skaric 2007).
Analiza literature koja se bavi tvorbom glasa /3/ pokazuje da medu opisima nema vecih odstupanja, osim u slucaju odredbe mjesta njegova oblikovanja koje u pojedinim kategorizacijama varira od dentalnog, alveolarnog i dentalno-alveolarnog. Takva odstupanja Jelaska (2004) objasnjava cinjenicom da dentalni ili alveolarni izgovori u vecini jezika na svijetu nisu razlikovni.
1.1. Fonoloska prototipnost i rubnost
Teorijsko-metodoloski okvir rada zasniva se na teoriji fonoloske prototipnosti i rubnosti. Takav pristup nudi objasnjenje za svrstavanje razlicitih clanova u istu kategoriju, a razdvajanje slicnijih u druge, sto ranijim teorijskim okvirima poput strukturalizma i generativne gramatike nije polazilo za rukom. Objasnjenje koje nudi kognitivna lingvistika polazi od tumacenja da ljudi svrstavaju razlicite pojavnosti u istu kategoriju prema nacelu prototipnosti - kao clanove iste vrste, koji mogu biti tipicni ili manje tipicni, odnosno rubni. Prototipnost se, dakle, ocituje u ujednacenim procjenama o pripadnosti nekog elementa istoj kategoriji (npr. glasa), sto s rubnim elementima nije slucaj.
Razliciti se glasovi kategoriziraju kao prototipni ili rubni fonemi s obzirom na razlicita svojstva. Postoji vise kriterija na temelju kojih se moze odrediti prototpnost ili rubnost glasa. Jelaska (2004) izdvaja rjecnicko
nácelo prema kojem polozaj glasa ovisi o prototipnosti ili rubnosti leksema u kojima je zastupljen. Polozaj leksema u leksikonu pojedinog jezika ovisi o formalnom i znacenjskom aspektu, kao i o porijeklu rijeci. Medu ostala nacela autorica ubraja sintagmatski kriterij te druga svojstva poput jasne razlikovnosti na izgovornom i slusnom planu, stupnja ovisnosti o kontekstu i slusnog razaznavanja.
1.2. Fonem /3/ u slavenskim jezicima
Glas /3/ ima status fonema u osam europskih standardnih jezika: albanskom, latvijskom, katalonskom, madarskom, makedonskom, poljskom, slovackom i talijanskom (Brown i Ogilvie 2009). U svim suvremenim slavenskim jezicima polozaj glasa /3/ u fonoloskom sustavu je ruban, s tim da se u makedonskom, poljskom i slovackom jeziku biljezi zasebnim grafemom.
Praslavensko porijeklo glasa /3/ - Shodno Mihaljevicu (2002), glas /3/ u slavenskim jezicima vuce porijeklo iz praslavenskog jezika, a tumaci se kao rezultat druge i trece palatalizacije (opceslavenskih promjena koje su uslijedile nakon monoftongizacije diftonga). Obicno se druga palatalizacija opisuje tako da su velari najprije umeksani, a tek zatim sibilarizirani. Tradicionalno se pretpostavlja da su refleksi druge palatalizacije bili /k/—/c/ i /g/—>/3/ na cijelom slavenskom podrucju i da je tek naknadno doslo do pojednostavljivanja /3/—/z/ na najvecem dijelu slavenskog podrucja. Staro /3/ se sacuvalo samo u nekim lehitskim (pomoranskim i kasupskim) i zapadnomakedonskim govorima oko Ohrida. Izvori upucuju na to da je /3/ bilo zivo jos u Cirilovo vrijeme i da je on stoga za njega stvorio posebno slovo u glagoljici (jélo), koje se poslije koristi samo u znacenju broja osam. Autor istice da vec najstariji glagoljaski kanonski tekstovi cesto, a cirilicni redovito zamjenjuju to slovo znakom za glas /z/. To pokazuje da je prvotni fonem /3/ vrlo rano zamijenjen fonemom /z/, kao u (1.i). Druga palatalizacija je na velikom dijelu slavenskog podrucja zahvatila i skupine /kv/ i /gv/. Ta se promjena uz neke iznimke odvila u juznoslavenskim i istocnoslavenskim jezicima, kao u (l.ii). Rezultat promjene trece palatalizacije identican je rezultatu druge palatalizacije, s tim da su uvjeti u kojima se dogadala bitno razliciti. Promjena se odvijala progresivno: /k/^/c/, /g/—/3 (/z/), /h/^/s/ (/s/). Pojavu novog /3/ Mihaljevic (ibid.) tumaci kao rezultat teznje za popunjavanjem fonoloskog sustava.
(1) i. *gailä^gelä: stsl. 3élo, sln. zelo
ii. *gvaizda^gvezda: stsl. 3vezda, sln. zvezda, hr. zvijezda, srp. zvezda, mak. sBesâa
Strano porijeklo glasa /3/ - Buduci da se glas /3/ slavenskog porijekla odrzao samo u nekim lehitskim i zapadnomakedonskim govorima, njegovo pojavljivanje u slavenskim jezicima na polozajima koji nisu medumorfemski valja pripisati utjecajima stranih jezika ciji fonoloski sustav sadrzi fonem /3/. U slucaju istocnih juznoslavenskih idioma, glas /3/ se pojavljuje u posudenicama iz albanskog, turskog, talijanskog i rumunjskog jezika, kao i posudenicama primljenim posredstvom tih jezika (Okuka 2008, Savicka i Spasov 2001).
Polozaj fonema /3/ u slavenskim jezicima - Dok fonolozi uglavnom polaze od pretpostavke da /3/ u vecini slavenskih jezika nije ni rubni fonem, drugi upozoravaju na argumenate koji idu u korist drugacijoj interpretaciji. Tako, primjerice, Babic (1997) u duhu teorije o fonoloskoj prototipnosti i rubnosti istice argumente za i protiv odredivanja glasa /3/ kao rubnog fonema u fonoloskom sustavu hrvatskog jezika. Navodi da su argumenti koji idu u prilog takvoj odredbi nepostojanje minimalnog para kojim bi se dokazala razlikovna funkcija glasa /3/ te cinjenica da se on pojavljuje samo na granici izmedu nenaglasene i naglasene rijeci. S druge strane, istice da se /3/ ne moze jednostavno proglasiti nefonemom zbog njegove visoke slusne prepoznatljivosti; pojavljivanja u rubnim izgovorima stranih rijeci te u nekim stranim imenima i prezimenima; zbog mogucnosti njegova biljezenja dvoslovom dz te pojavljivanja u rijecima starijih pisaca.
2. Glas /3/ u makedonskim dijalektima
U procesu razvoja i medusobnog udaljavanja makedonskih dijalekata, vecina konsonantskih promjena odvila se u podsustavu afrikata i velara. Kod afrikata je izrazena i teznja za popunjavanjem podsustava (glasom /3/ i novim /3/). Vec se u tekstovima iz 10. i 11. stoljeca javljaju neke inovacije koje predstavljaju pocetak dijalektalne diferencijacije, a medu njima je i pojava novog /3/. Proces diferencijacije vecinom se odvio u razdoblju do 15. stoljeca, a za razvoj jezika najvece znacenje imaju unutarjezicni procesi. Rezultat takvih procesa je, izmedu ostalog, i pojava sekundarnog /3/ na pogranicnim podrucjima zapadne Makedonije (kao u œnsa - hr. suza) (Savicka i Spasov 2001).
Kategorizacija dijalekata i govora na temelju koje ce biti prikazana pojavnost glasa /3/ u makedonskim organskim idiomima preuzeta je od Vidoeskog (1998).
2.1. Zapadnomakedonsko narjecje - Dijeli se na sredisnje i periferne govore. Odlikuje se pojavom glasa /3/, iako valja naglasiti da se njegova upotreba ne moze uopciti buduci da se ucestalost i uvjeti pojavljivanja glasa razlikuju u pojedinim govornim podskupinama.
2.1.1. Sredisnji govori zapadnog narjecja - Dijele se na tri skupine: prilepsko-bitolsku, kicevsko-porecku i skopsko-velesku.
2.1.1.1. Prilepsko-bitolska grupa govora - U ovoj grupi govora glas /3/ je rijedak i ima ogranicenu distribuciju. Pojavljuje se u grupama glasova /3V/, /зг/, /1з/, /пз/ ispred vokala (2.i) te na morfemskoj granici na kojoj se frikativi /c, z/ slijevaju u glasove /c, 3/ (2.ii). Vidoeski (2000) porijeklo glasa /3/ u prilepsko-bitolskoj skupini govora pripisuje dvama izvorima: razvoju iz staroslavenskog *з (2.iii) te iz glasa /z/ ispred vokala u pojedinim slucajevima (2.iv), u skupinama /3V/, /3Г/, /13/, /пз/ (pr. 2.i) i u grupi /dz/ na morfemskoj granici (2.vi).
(2) i. /зу/, /3Г/, /I3/, /П3/ + otvornik: s'виска, 'сoлsa, SupKa (hr. rzati, suza, viriti)
ii. /c, z/ ^ /c, 3/ na medumorfemskim granicama: надземе ^ naseMe (hr. uzeti vise
nego stoje potrebno)
iii. staroslavensko *3 ^ /3/: Звезда, 'jansa, м'но.чина,'но.че (hr. zvijezda, groznica,
mnozina, noge)
iv. /z/ + otvornik: sum, 'sевгар (hr. zid, par volova za oranje)
v. над + земе ^ над,чеме (hr. uzeti vise nego sto je potrebno)
vi. /3V/, /3Г/, /П3/: ,чвер, на,чре, jaнsa (hr. zvijer, zaviriti, groznica)
2.1.1.2. Kicevsko-porecka grupa - U ovoj grupi govora glas /3/ je takoder rijedak i ima ogranicenu distribuciju. Najcesce se pojavljuje u grupama glasova /3V/, /3Г/, /13/, /П3/ (2.vi), a rjede u drugim polozajima, primjerice ispred vokala /i/ i /e/ (2.iv). Glas /3/ se razvio iz glasa /z/ u grupama /3V/, /3Г/, /П3/ i u pojedinim slucajevima ispred vokala (kao u imenici 'sафир - hr. safir); iz staroslavenskog *3 (2.iii) te iz skupine glasova /dz/ na morfemskim granicama (2.v).
2.1.1.3. Skopsko-veleska grupa - U ovoj grupi dentali pokazuju najvecu ogranicenost u raspodjeli medu konsonantima. Glas /3/ se pojavljuje na medumorfemskim granicama i u skupini s glasom /v/ (kao u 'sвер - hr. zvijer). Potjece iz staroslavenskog *з i glasa /z/.
2.1.2. Zapadni periferni govori - Dijele se na debarske, ohridsko-struske i prespanske govore, a Vidoeski (1998) im u klasifikaciji pridruzuje i makedonske dijalekte u Albaniji.
2.1.2.1. Debarski govori - U ovim govorima glas /3/ se redovito pojavljuje u polozaju iza sonanta /1/ (3.i) i pred mnozinskim nastavkom -i (3.ii).
(3) i. /1/ + /3/: cansa (hr. suza)
ii. /g/ ^ /3/ ispred mnozinskog nastavka -i: Ko^nesu, ôyôpesu + mnozinski oblik Hase (hr. kovcezi,bubrezi, noge)
2.1.2.2. Ohridsko-struski govori - U ovim govorima glas /3/ se pojavljuje cesce nego u drugim makedonskim govorima i ima mnogo siru distribuciju. Pojavljuje se kao varijanta glasa /g/ pred mnozinskim nastavkom -i te u mnozinskom obliku Hose (hr. noge) (3 .ii), u grupi ispred /v/ i /r/ (2.vi) i iza /l/ (3.i).
2.1.2.3. Prespanski govori - U ovim govorima glas /3/ je rjedi nego u ohridsko-struskim. Pojavljuje se pred mnozinskim nastavkom -i, u mnozinskom obliku Hose (hr. noge) (3.ii), u leksemu únase (hr. blago), a prilicno je cest i u skupini sa sonantima /l/ i /n/ (2.i).
2.1.2.4. Makedonski govori u Albaniji - Glas /3/ je sacuvan u svim makedonskim govorima u Albaniji, osim u vrmnickom. Njegova distribucija varira u pojedinim krajevima.
2.2. Jugoistocno narjecje - Dijeli se na tri skupine govora u kojima je glas /3/ razlicito zastupljen: razlosko-petricki govor, sersko-dramsko-lagadinska grupa govora i lerinska grupa govora.
2.2.1. Razlosko-petricki govor - Glas /3/ je rijedak i ima ogranicenu distribuciju. Pojavljuje se pretezno na pocetnom polozaju ispred glasa /v/ (2.vi), u mnozinskim oblicima u nekoliko leksema kao varijanta glasa /g/ (3.ii) te u posudenicama.
2.2.2. Sersko-dramsko-lagadinska grupa govora - Jedna od specificnosti ove grupe govora jest odsutnost glasa /3/.
2.2.3. Lerinska grupa govora - Glas /3/ je rijedak, medutim njegova pozicija nije posebno ogranicena.
2.3. Sjeverni govori - U klasifikaciji makedonskih dijalekata Vidoeski (1998) navodi sjeverne govore kao zajednicku kategoriju, unatoc tome sto ne pripadaju istom narjecju. Njoj pripadaju kumanovsko-kratovska grupa govora i govor Skopske Crnogorije.
2.3.1. Kumanovsko-kratovska grupa govora - Glas /3/ je rijedak, pojavljuje se najcesce u skupini s glasom /v/ i rjede u grupi sa sonantima /n/, /r/ (2.iv) te ispred vokala (2.vi)
2.3.2. Govor Skopske Crnogorije - U ovom govoru glas /3/se pojavljuje u istim polozajima i primjerima kao u sredisnjim govorima.
3. Glas /3/ u srednjostokavskim i starostokavskim dijalektima rasprostranjenim na podrucju Srbije i Crne Gore
Konsonantski sustav srednjostokavskih i starostokavskih dijalekata na srpskom i crnogorskom podrucju obiljezile su krupne promjene u vise razdoblja jezicnog razvoja. Prvo razdoblje sastojalo se od redukcije palatalnog /r/, te gubljenja praslavenskih fonema /s/ i /z/, odnosno njihova prijelaza u /s/ i /zJ. Nakon toga su uslijedila dva glavna procesa koja su obiljezila razvoj konsonantskog sustava: usloznjavanje sustava afrikata i gubljenje bezvucnih sumnih konsonanata bez odgovarajucih zvucnih ekvivalenata. Sustav afrikata se uvecao zahvaljujuci porastu broja praskavih konsonanata. Glasovi /t'/ i /d'/ presli su u /c/ i /d/ (u nekim govorima su sacuvani kao alofoni). Time je postignut asimetricni trokutasti sustav afrikata /c, c, d/ kojem su se pridruzili fonemi /c/ i /3/, a na kraju i /3/ (Okuka 2008).
Sustav strujnih konsonanata ovisio je o sustavu afrikata. U velikom dijelu ijekavskih govora odvijali su se procesi iz kojih su proizasli novi strujni konsonanti /s/ i /z/, Cime je potpuno uoblicen razvoj stokavskog konsonantskog sustava. Strujni konsonanti i afrikati su oblikovali trojne skladne odnose, s tim da se u taj proces razvoja konsonantskog sustava ne uklapaju svi stokavski govori (Ivic 2001).
Pojavnost glasa /3/ u srednjostokavskim i starostokavskim dijalektima i govorima rasprostranjenim na podrucju Srbije i Crne Gore bit ce prikazana na temelju Okukine (2008) kategorizacije danih dijalekata.
3.1. Starostokavski dijalekti - Dijele se na dva pojasa: (jugo)istocni i (sjevero)zapadni. Prvi pojas Cine zetsko-raski i kosovsko-resavski dijalekti, a drugi pojas srednjobosanski i slavonski dijalekti. Buduci da se rad bavi govorima srpskog i crnogorskog podrucja, u nastavku slijedi prikaz pojavnosti glasa /3/ u (jugo)istocnom pojasu.
3.1.1 Zetsko-raski dijalekt - Smjesten je u jugoistocnom dijelu Crne Gore i u nekim susjednim podrucjima Srbije. Njegov konsonantski sustav u govorima varira brojem jedinica. To se prvenstveno odnosi na sustav
afrikata i strujnih konsonanata, pa tako i na glas /у/, koji se razvio kao zvucni parnjak glasa /c/ u juznom dijelu Primorja, a pojavljuje se i u romanskim posudenicama. Zetsko-raski dijalekt dijeli se na cetnjsko-barski, bjelopavlicko-vasojevicki, ozrinicko-brocanski i sjenicko-novopazarski poddijalekt.
3.1.1.1. Cetinjsko-barski govori - U domacim rijecima glas /у/ se obicno pojavljuje na pocetku rijeci (4.i), kao palatalni ekvivalent glasa /g/ (<h) (4.ii) te u ogranicenom broju posudenica iz drugih jezika (4. iii).
(4) i. yono, уenica, gubi (hr. zvono, zjenica, zubi)
ii. ora^i, siromaji (hr. orasi, siromasi)
iii. уanat, sanja (hr. zanat, sansa)
3.1.1.2. Ozrinicko-brocanski i bielopavlicko-vasoievicki govori -Zastupljenost glasa /у/ je vrlo ogranicena, pojavljuje se vecinom u rijecima romanskog porijekla.
3.1.1.3. Sjenicko-novopazarski poddijalekt - Glas /у/ se pojavljuje u domacim i stranim rijecima u raznolikim pozicijama, kao u yono, уnica, ybi, yijezda, jeyro, уvojka, Rey, jle i dr. (hr. zvono, zjenica, zubi, zvijezda ,jezero, djevojka, vlastita imena Redzo i Dzile).
3.l.2. Kosovsko-resavski dijalekt - Smjesten je na izduzenom prostoru od krajnjeg jugozapada do krajnjeg sjeveroistoka Srbije. To je jedini srpski dijalekt koji je u dodiru sa svim drugim srpskim dijalektima. Takva pozicija i ceste migracije utjecale su na njegovu raznolikost. Konsonantski sustav ovog dijalekta obiljezen je prisutnoscu glasa /у/ u pocetnoj skupini glasova /zv/ (2.vi) te u umanjenicama i vlastitim imenima. U nekim govorima pojavljuje se i u grupi /bz/ (kao u bjjpva) te u posudenicama iz rumunjskog i albanskog jezika. Na tom podrucju je /у/ prilicno rasprostranjen, narocito u pogranicnim govorima.
3.2. Srednjostokavski dijalekti - Zauzimaju krajnji jugoistok i jug srpskog teritorija, dio Kosova i Metohije te srpska naselja u sjevernoj Makedoniji. Ti dijalekti imaju niz zajednickih obiljezja sa susjednim bugarskim i makedonskim govorima, kao i s grckim i albanskim jezikom.
3.2.l. Prizrensko-juznomoravski dijalekt - Konsonantski sustav ovog dijalekta odlikuje se gubljenjem frikativa /h/ i prisutnoscu afrikata /у/, koji se pojavljuje u pocetnom i sredisnjem medumorfemskom polozaju te u toponimima (kao u у vono, у idina).
3.2.2. Svrljisko-zaplanjski dijalekt - Prostire se na podrucju sabljastog oblika koje se proteze sa sjevera od kosovsko-resavskog podrucja kod Slankamena prema jugu izmedu prizrensko-juznomoravskog dijalekta na zapadu i timocko-luzickog na istoku. Konsonantski sustav je reduciran, ali je glas /3/ prisutan u pojedinim primjerima (kao u 3vona, $d, pojadi - hr. zvona, zid, pozadi).
3.2.3. Timocko-luznicki dijalekt - Konsonantski sustav ovog dijalekta sadrzava zvucni afrikat /3/ u ogranicenom broju primjera (kao u 3vezda, jvono, najrnul - hr. zvijezda, zvono, zavirio).
U ostalim dijalektima rasprostranjenim na podrucju Srbije i Crne Gore glas /3/ se pojavljuje iskljucivo kao alofon.
4. Glas /3/ u makedonskom standardnom jeziku
Makedonski jezik dobiva status sluzbenog jezika u Makedoniji u kolovozu 1944. godine na prvom zasjedanju ASNOM-a. U studenom iste godine ASNOM naznacuje komisuju koja treba donijeti prijedlog azbuke i pravopisa makedonskog jezika. U svibnju 1945. godine prihvacen je prijedlog komisije da se kao osnova makedonskog standardnoga jezika uzmu sredisnji govori obogaceni leksikom svih makedonskih dijalekata (Bojkovska et al., 2008).
Na temelju izbora sredisnjih makedonskih govora kao osnove jezicnog standarda, u suvremenom makedonskom standardnom jeziku /3/ ima status fonema, unatoc izostanku njegove razlikovne íunkcije i ogranicenom broju leksema u kojima se pojavljuje. Iako ni u jednoj situaciji zamjena /3/ ^ /z/ ne bi donijela novo znacenje, taj je glas jasno izdvojen u svijesti govornika makedonskog standardnog jezika, sto je zasigurno i posljedica uvodenja zasebnih cirilicnih slova u makedonskoj azbuci (znakovi S i 5). Glas /3/, u odnosu na standard, znatno je vise zastupljen u makedonskim organskim govorima. U standardnom makedonskom jeziku /3/ se pojavljuje u sljedecim polozajima: ispred vokala (sud, nposupno, syMÓa - hr. zid, prozirno, svirka); u kombinaciji s konsonantima, u polozaju ispred /v/ i /r/ (seesda, seep, seonu - hr. zvijezda, zvijer, zvoni); iza /n/ (Jansa, ганsа, sema - hr. groznica, gegati se, drmati/ljuljati).
Kao glavni razlog odluke da glas /3/ dobije status fonema u standardnom jeziku Koneski (1967) navodi ocuvanje odnosa /c/ : /3/, koji je korelativan s
odnosom /c/ : /dz/ u cijelom nizu odgovarajucih odnosa izmedu zvucnih i bezvucnih konsonanata.
U gramatikama i pravopisima standardnog makedonskog jezika /3/ se beziznimno izdvaja kao zaseban fonem (npr. u Bojkovska et al. (2008), Friedman (1992), Kepeski (1950), Koneski (1967), Lunt (1952) i dr.), s tim da navodi o niskoj cestotnosti i upute o pravilnoj uporabi toga glasa ukazuju na njegovu rubnost u fonoloskom sustavu makedonskog jezika - tako primjerice Koneski (1981) navodi da se glas /3/ u knjizevnom jeziku susrece u vrlo ogranicenom broju slucajeva; Friedman (2002) navodi da je fonem /3/ rasireniji u dijalektima nego u knjizevnom jeziku, dok Bojkovska et al. (2008) upozoravaju na pojavu da se glas /3/ u izgovoru i pri pisanju najcesce zamjenjuje glasom /z/ - zbog toga autori isticu da je potrebno paziti na izgovor i pravopis ovoga glasa te izbjegavati dijalektalni izgovor.
U prikazu fonoloskog sustava makedonskog standardnog jezika Savicka i Spasov (1991) navode da je glas /3/ rijedak u makedonskom jeziku. Osim toga, upozoravaju na cinjenicu da ga neki lingvisti pogresno smatraju varijantom glasa /z/. Autori se slazu s tim da neke glasovne promjene povijesnog ili dijalektalnog karaktera potvrduju postojanje polozajnih ogranicenja za glas /z/ koji se zamjenjuje glasom /3/, ali naglasavaju da isto tako postoje primjeri koji opovrgavaju tu tezu. Takoder navode i postojanje suprotne tendencije, tj. promjene /3/ u /z/, nerijetko u istim polozajima. S obzirom na postojanje takvog kolebanja, Savicka i Spasov (ibid.) dovode u pitanje funkcionalnost te opreke, ali s druge strane navode da u standardnom jeziku sporne rijeci imaju ustaljenu fonolosku sliku, tako da se kolebanja javljaju kod vrlo malog broja rijeci.
5. Glas /3/ u srpskom standardnom jeziku
Zaceci postupka standardizacije suvremenog srpskog knjizevnog jezika sezu u razdoblje druge polovice 18. stoljeca, kada je pod utjecajem prosvjetiteljstva zapocela afirmacija ideje o narodnom jeziku kao osnovi buduceg standarda. Nakon visestoljetne srpskoslavenske, a u 18. stoljecu i ruskoslavenske te slavenosrpske pismenosti, dolazi do naglog prekida s tom tradicijom, te se u tzv. predvukovskom razdoblju pocinje pripremati teren za uspostavljanje knjizevnog jezika zasnovanog na narodnoj jezicnoj osnovici.
Sava Mrkalj je prvi filolog koji je ponudio sustavni prijedlog za reformu srpske azbuke. U zelji da stvori azbuku koja ce biti u potpunosti prilagodena potrebama narodnog jezika (za razliku od dotadasnje crkvene cirilice koja je brojala preko 40 znakova), Mrkalj se u svojem kljucnom djelu Salo debeloga jera libo azbukoprotres (1810) posvetio opisu fonoloskog sustava
narodnog jezika. Buduci da u govoru njegova rodnog kraja glas /3/ nije imao status zasebnog fonema, ne iznenaduje da slovo jelo nije sacuvalo svoje mjesto u njegovoj novoj azbuci. Godine 1814. Vuk Karadzic je u predgovoru svoje Pismenice istaknuo da je preuzeo i doradio Mrkaljevu azbuku. Iako je unio neke promjene u njegovo azbucno rjesenje, one se nisu ticale grafema S. Buduci da organska osnova knjizevnog jezika za koju se Karadzic zalagao, kao ni sumadijsko-vojvodanski govori koji su kasnije utjecali na njegov daljnji razvoj, nije ukljucivala /3/ kao zaseban fonem, on u tome statusu nije ni usao u fonoloski sustav srpskog standardnog jezika.
U gramatikama srpskog jezika (npr. Stanojcic-Popovic (2008); Klajn (2008); Piper (2010); Stevanovic (2007) i dr.), glas /3/ se tumaci iskljucivo kao alofon.
Raspodjela alofona [3] ogranicena je na medumorfemske granice, kao u primjeru [lova3ga ulovio]. Osim na medumorfemskoj granici, alofon [3] se pojavljuje i na granici dviju rijeci kada u dodir dodu dva zvucna konsonanta u kombinaciji 'ploziv + frikativ', ciji se izgovor realizira kao jedinstveno oblikovanje afrikata (<pred zimu> ^ [pre3:imu]; <odzvoniti> ^ [o3:voniti]). U takvim slucajevima alofon [3] ima malo produzen izgovor, a posljedica je postojanja morfemske granice (Subotic et al. 2005).
Fon [3] ponekad se pojavljuje u pojedinim stranim vlastitim imenima iz jezika u kojima postoji fonem /3/, kao npr. u gruzijskom prezimenu Sevarnadze (Subotic et al. 2005).
Unatoc tome sto se /3/ pojavljuje u nekim stranim imenima i dijalektalizmima, te sto je lako prepoznatljiv i izgovorljiv govornicima srpskog jezika, ni u jednoj analiziranoj gramatici /3/ se ne svrstava u kategoriju (rubnih) fonema.
6. Glas /3/ i kodifikacija crnogorskog jezika
Republika Crna Gora podijeljena je na sjeverozapadno i jugoistocno govorno podrucje. Sjeverozapadna narjecja su novostokavska ijekavska, dok su jugoistocna starostokavka ijekavska (nazivaju se jos i starocrnogorskim ili zetsko-lovcenskim narjecjima). Razlike medu dvama crnogorskim narjecjima najizrazenije su na fonoloskom planu i u morfosintaktickim konstrukcijama. Jugoistocna narjecja cuvaju vise arhaicnih akcenatskih obrazaca (Greenberg, 2005).
Danas, sest godina nakon donosenja Ustava Crne Gore i definiranja crnogorskog jezika kao sluzbenog, jos uvijek nije razrijeseno pitanje njegove norme. U Crnoj Gori, u okviru razlicitih institucija, djeluje
nekoliko medusobno suprotstavljenih frakcija koje zastupaju razlicite stavove u vezi pitanja sto treba biti osnovom crnogorskog standardnog jezika. Unatoc neslaganjima, sve frakcije dijele stav da bi osnova standarda trebali biti sjeverozapadni dijalekti. Razlike medu ponudenim rjesenjima ocitovale su se prvenstveno na fonoloskoj, ali i na morfoloskoj i leksickoj razini (Lakic 2010).
Jezicno planiranje u Crnoj Gori od 1992. godine slijedilo je dvije suprotstavljene struje: prosrpsku neovukovsku i procrnogorsku struju. Prosrpska neovukovska struja zalagala se za tumacenje crnogorskih dijalekata kao pripadajucih srpskom govornom podrucju, a procrnogorska skupina pod vodstvom Vojislava Nikcevica nastojala je legalizirati odvajanje crnogorskog od srpskog jezika (Greenberg, 2005). Nikcevic je ujedno i autor prvog ponudenog crnogorskog pravopisa i gramatike.
Nakon imenovanja jezika u Ustavu, u veljaci 2008. godine odrzana je prva sjednica Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika, koji je imenovala Vlada Crne Gore. Savjet se ubrzo podijelio na dvije frakcije: knjizevnu i jezikoslovnu (Lakic, 2010). Knjizevna frakcija bila je naklonjena djelomicnoj arhaizaciji jezika na morfoloskoj i leksickoj razini te uvodenju novih fonema /s/ i /z/, dok je jezikoslovna frakcija polazila od srpskohrvatskog jezika kao osnove suvremenog crnogorskog jezika. Obje navedene frakcije ponudile su vlastite varijante pravopisa, pravopisnog rjecnika i gramatike, a do danas nije razrijeseno pitanje koje ce od rjesenja u konacnici biti sluzbeno prihvaceno.
U kontekstu bavljenja glasom /3/ najzanimljiviji je spomenuti prijedlog Vojislava Nikcevica, koji je kao rjesenje ponudio crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standardni jezik. On je zajedno sa svojim sljedbenicima jedini zagovaratelj ideje da /3/ dobije status fonema u buducem crnogorskom standardu. Predstavnici knjizevne frakcije Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika su, za razliku od predstavnika jezikoslovne frakcije, smatrali da fonoloski sustav buduceg standarda treba sadrzavati foneme /s/ i /z/, no nisu bili skloni uvodenju fonema /3/ zbog njegove vrlo niske frekventnosti (Lakic, 2010). S obzirom na negativan prijem strucnjaka i sire javnosti, danas se izgledi prihvacanja Nikceviceve norme cine vrlo malima.
U svojem kratkom pravopisnom prirucniku iz 1993. godine i obuhvatnijem pravopisu iz 1997. godine, Nikcevic je izmedu ostalog naveo i fonoloske specificnosti predlozenog standarda medu koje je ubrojio i fonem /3/. Shodno tome, njegovi sljedbenici su se zalagali za uvodenje triju novih grafema za glasove /s/, /z/ i /3/.
Prosirenje fonoloskog sustava crnogorskog standardnog jezika za kakav se zalagao, autor je prokomentirao sljedecim rijecima: „Sada je posve jasno koji je od cetiriju srednjejuznoslovjenskijeh stokavskih standardnijeh jezika sistemski najutemeljeniji i najoptimalniji. To je crnogorski standardni jezik zahvaljujuci postojanju fonema koje ne poseduju ostali standardi" (Nikcevic, 2006).
Stavovi o novom crnogorskom standardu bili su podijeljeni. Mnogi su lingvisti smatrali da uvodenje triju fonema u fonoloski sustav sluzi iskljucivo tome da bi se uspostavila razlika izmedu crnogorskog i bosanskog/bosnjackog, hrvatskog te srpskog knjizevnog jezika, buduci da dijalektalna osnova koju je Nikcevic izabrao za svoj koine izvorno ne sadrzi te foneme. Osim toga, njihova je pojavnost i u jugoistocnim govorima vrlo rijetka i ogranicena na uzak korpus rijeci. Greenberg (2005), na primjer, navodi da bi se razlika u odnosu na bosanski/bosnjacki, hrvatski i srpski jezik znatno prirodnije postigla izborom jugoistocnog narjecja kao osnove buduceg standarda, koje ujedno obuhvaca danasnje administrativno srediste i glavni grad Podgoricu. Sto se tice uvodenja glasa /3/ u fonoloski sustav jezika za kakav se zalaze Nikcevic, autor komentira: „Uvrstavanjem tako rubnog i upitnog fonema u svoj inventar Nikcevic je uspio oblikovati vrstu crnogorskog 'naddijalekta' u kojem se nova jotacija sa sjeverozapada ujedinjuje s fonemom /3/ s jugoistoka" (Greenberg, 2005).
Slican stav Greenbergovu dijeli i velik broj crnogorskih lingvista bez obzira na to kojoj od navedenih frakcija pripadaju. Zbog toga se u ostalim ponudenim prijedlozima norme odustalo od uvodenja fonema /3/ u standardni crnogorski jezik.
7. Polozaj glasa /3/ kao sociolingvisticki faktor
Na temelju prikaza frekventnosti i polozaja glasa /3/ u predstavljenim organskim idiomima na podrucju crnogorskog, makedonskog i srpskog govornog podrucja, kao i u suvremenim standardnim jezicima, moze se zakljuciti da cak i u idiomima u kojima je najzastupljeniji u statusu zasebnoga fonema, /3/ i dalje ima vrlo ogranicenu distribuciju.
Rubnost toga glasa rezultirala je razlicitim statusnim rjesenjima u trima standardima. Dok se u srbistickoj literaturi /3/ definira iskljucivo kao alofon (sto je i logicno s obzirom na izabranu organsku osnovu standarda u kojoj se /3/ ne javlja kao zaseban fonem, osim rijetko u posudenicama i imenima stranog porijekla), u makedonskom jeziku je, unatoc niskoj frekventnosti, odluceno da ipak dobije status fonema. Iako makedonski lingvisti kao glavni razlog takve odluke uglavnom navode ocuvanje simetricnosti
fonoloskog sustava, jos je Misirkov, idejni zacetnik standardizacije makedonskog jezika, 1903. godine istaknuo da je izbor centralnih makedonskih govora najbolji jer se u najvecoj mjeri razlikuje od susjednih slavenskih jezika. Slicnu situaciju nalazimo i u slucaju Nikceviceva prijedloga crnogorskog standardnoga jezika. Unatoc tome sto organska osnova predlozenog standarda ne posjeduje /3/ kao zaseban fonem, prijedlog njegove norme ga ukljucuje jer ga autor smatra tipicnim crnogorizmom.
8. Zakljucak
Na temelju izlozene grade moze se zakljuciti da je upotreba glasa /3/ prisutna u pojedinim istocnim starostokavskim, srednjostokavskim i makedonskim dijalektima. Rijec je o glasu koji u nekim govorima ima arhaicnu ili stilogenu vrijednost, u mnogim dijalektima njegova je upotreba znatno reducirana i nestabilna, dok je na odredenim podrucjima (npr. u govorima oko Ohrida) ucestala.
U makedonskom standardnom jeziku /3/ ima status fonema, unatoc izostanku razlikovne funkcije i vrlo ogranicenom broju leksema u kojima se pojavljuje. U srpskom standardu glas /3/ se pojavljuje iskljucivo kao alofon na morfemskim granicama ili na granici dviju rijeci, sto je slucaj i u makedonskom standardnom jeziku, u kojem se na takvim polozajima takoder registrira kao alofon i ne biljezi se posebnim grafemom.
U jednom od ponudenih prijedloga norme glas /3/ zajedno s glasovima /s/ i /z/ igra vaznu ulogu u procesu kodifikacije crnogorskog standarda, sto je svojevremeno bio i slucaj u procesu standardizacije makedonskog jezika.
Iako analiza gramatika i fonoloskih opisa pojedinih jezika pokazuje da glas /3/ ima razlicit polozaj u makedonskom i srpskom jeziku, dok je u crnogorskom jeziku njegov status jos uvijek neizvjestan, teorija o fonoloskoj prototipnosti potvrduje da je u svim navedenim jezicima glas /3/ ruban, bez obzira na to koji polozaj uziva u analiziranim gramatikama. Uvid u gradu pokazuje da su razliciti kriteriji utjecali na odredivanje njegova polozaja u pojedinim jezicima.
Literatura:
Babic, Zrinka. 1997. Poredbeni opis glasovne strukture hrvatskoga jezika (doktorski
rad). Filozofski fakultet. Zagreb. Babic, Stjepan; Brozovic, Dalibor; Skaric, Ivo; Tezak, Stjepko. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjizevnoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
(Bojkovska et al. =) Боровска, Стсука; Пандев, Димитар; Минова-Гуркова, Ливана; Цветковски, Живко; Димитрова, Саветка. 2008. Општа граматика на македонскиот ]азик. Скоще: Просветно дело АД.
Brown, Keith; Ogilvie, Sarah. 2009. Consise Encyclopedia of Languages of The World. Oxford: Elsevier.
Greenberg, Robert D. 2005. The Dialects of Macedonia and Montenegro: Random Linguistic Developments or Evidence of a Sprachbund. Juznoslovenski filolog, 56/1-2. Beograd. 295-300.
Ivic, Pavle. 1981. Fonoloski opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenackih i makedonskih govora obuhvacenih opsteslavenskim lingvistickim atlasom. Sarajevo.
Jelaska, Zrinka. 2004. Fonoloski opisi hrvatskoga jezika. Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada.
Klajn, Ivan. 2008. Gramatika srpskog jezika. Beograd: Zavod za udzbenike i
nastavna sredstva.
(Kepeski =) Кепески, Круме. 1950. Македонска граматика. Скоп|е: ДКМ.
(Koneski =) Конески, Блаже. 1967. Граматика на македонскиот литературен
]азик, Скопле: ДКМ.
Lakic, Igor. 2010. Crnogorski jezik: od negacije do standardizacije. Med politiko in stvarnostjo: Jezikoslovna situacija v novonastalih drzavah bivse
Jugoslavije. Ljubljana: Filozofska fakulteta. 85-95.
Mihaljevic, Milan. 2002. Slavenska poredbena gramatika, 1. dio: Uvod i fonologija. Zagreb: Skolska knjiga.
Milovic, Jevto M. 1984. Crnogorski govori. Titograd: CANU.
(Misirkov =) Мисирков, Крсте Петков. 1974. За македонцките работи. София: Либералния клубъ.
Nikcevic, Vojislav. P. 2004. Jezikoslovne studije. Cetinje: Durde Crnojevic.
Okuka, Milos. 2008. Srpski dijalekti. Prosvjeta: Zagreb.
Pesikan, Mitar. 1979. Jedan opsti pregled na crnogorske govore. Zbornik za filologiju i lingvistiku, XXII/1. Novi Sad. 149-169.
(Piper =) Пипер, Предраг. 2010. Граматички описи ]ужнословенских ]езика. Београд: Чигсуа штампа.
Subotic, Ljiljana; Sredojevic, Dejan; Bjelakovic, Isidora. 2005. Ortoepska i ortografska norma standardnog srpskog jezika. Novi Sad: FF.
(Savicka i Spasov =) Савицка, Ирена; Спасов, Лудмил. 1991. Фонологща на современиот македонски стандарден ]азик 1, Скопле: Борографикa.
(Spasov =) Спасов, Лудмил. 2003. Две американски граматики на современиот македонски стандарден ]азик од Хорас Г. Лант и Виктор А. Фридман. Скоще: МАНУ.
(Stanojcic i Popovic =) СтажучиЪ, Живо]ин; ПоповиЪ, Лубомир. 2008. Граматика српског ]езика за гимназще и средне школе. Београд: Завод за уцбенике.
(Stevanovic =) СтевановиЪ, Миха]ло. 2007. Граматика српског ]езика (за средае школе). Београд: Предраг & Ненад.
(У1(1ое8к1 й а1. =) Видоески, Божидар и др. 1975. Правопис на македонскиот
литературен ]азик. Просветно дело: Скоще. (Vidoeski =) Видоески, Божидар. 1998. Дщалектите на македонскиот ]азик, Скопле: МАНУ.
(Vidoeski =) Видоески, Божидар. 2000. Фонолошки бази на говорите на македонскиот ]азик. Скои|е: МАНУ.
