CC BY
7Izvorni znanstveni rad
UDC 821.163.42.09
TKO NISTA NIJE NAUCIO IZ POVIJESTI, OSUDEN JE DA MU SE ONA PONAVLJA...
(IDEJA POVIJESNOG CIRCULUSA U ROMANIMA N. FABRIJA, I. BRESANA I I. ANDRICA)
Mirna Brkic
Sveuciliste u Mostaru, Bosna i Hercegovina
Key words: historical novel, Croatian literature, Senoa's concept of history, turn, history as a source of evil and madness, idea of historical circulus.
Summary: It is necessary to start the speculations on history and its repetition in the novels of Croatian literature with Senoa and the concept of history developed in his historical novels. For Senoa, history is magistra vitae, the teacher of life, which expresses his attitude that, based on the acquired experiences, you can avoid mistakes and find better solutions. However, the genre of historical novel in Croatian literature has been constantly changing, as well as the concept of history within it and the affirmative attitude towards the past has been replaced by the vision of history as the time of suffering, evil, madness and death.
Such a negative attitude towards history will be depicted in this paper through the examples of three novels: Practicing life (1985) by Nedjeljko Fabrio, The Confessions of Charactereless Man (1990) by Ivo Bresan and The Bridge on the Drina (1945) by Ivo Andric. All three novels evidently show a drastic decline from Senoa's concept of history. The mentioned authors in their novels openly criticize Senoa's attitude to history as the teacher of life, as they do not think something can be learnt from history.
An affirmative attitude towards history has been replaced by a vision of history as a source of evil, agony and suffering. The main idea of historical circulus, i.e. recognition of the present through the past and vice versa and their permanent turns, has marked all three mentioned novels.
Povijesni roman, kako navodi K. Nemec, najvitalniji je prozni zanr u hrvatskoj knjizevnosti jer je uvijek bilo potrebe da se govori jezikom povijesnih analogija i da se aktualno stanje iscitava pomocu povijesnog kljuca (Nemec, 1992:10). Razmatranja o povijesti i ponovljivosti povijesti u romanima hrvatske knjizevnosti nuzno je zapoceti sa Senoom i koncepcijom povijesti koju je razvio u svojim povijesnim romanima. Za Senou je povijest magistra vitae, uciteljica zivota. Nije tek zbroj slucajnosti i besciljnog dogadanja, nego svrhovito kretanje prema napretku. Kada Senoa istice da je povijest uciteljica zivota, izrazava svoje uvjerenje da se,
na temelju stecenih iskustava, mogu izbjeci greske i izabrati najbolja rjesenja (Nemec, 1992: 21).
„U historickom romanu moras analogijom izmedu proslosti i sadanjosti narod dovesti do spoznaje samoga sebe. Za to ima sto prilika. Pusto hvalisanje praotaca, krvava slava proslih vremena nije zadaca naseg historickog romana. Prikazat valja sve grijehe, sve vrline nase minulosti, da se narod uzmogne cuvati grijeha, slijediti vrline" (Senoa, 1964: 103) .
No, zanr povijesnog romana u hrvatskoj knjizevnosti stalno se mijenja, kao i koncepcija povijesti u njemu te afirmativan odnos prema proslosti zamjenjuje vizija povijesti kao prostora stradanja, zla, ludila i smrti.
Takav negativan odnos prema povijesti pokazat cemo na primjeru tri romana: Vjezbanju zivota (1985.) Nedjeljka Fabrija, Ispovijedima nekarakternog covjeka (1990.) Ive Bresana i romanu Na Drini cuprija (1945.) Ive Andrica. Romani su to koji se znacajno razlikuju izmedu sebe, zanrovski su hibridni - Vjezbanje zivota je roman o povijesti, Ispovijedi u sebi sadrze elemente pikarskog i povijesnog romana, a Andricev roman sadrzi elemente povijesnog romana i kronike, ali ono sto ih povezuje je srodan odnos prema povijesti.
U Fabrijevu romanu obuhvacena su zbivanja u rasponu od 1820. do 1955. godine s gradom Rijekom kao sredisnjim popristem radnje. Fabrio donosi pricu o dvije obitelji, jednoj talijanskoj i jednoj hrvatskoj, koje stradavaju u vrtlogu povijesti i politike. Roman nosi podnaslov kronisterija, koji je preuzet od Viktora Cara Emina i njegova romana Danuncijada. U talijanskoj knjizevnosti termin cronistorija oznacava djela koja se bave povijesnim temama i pisana su u formi kronike, a pojam isteria znaci histeriju. Tim je podnaslovom „(...)Fabrio naglasio zanrovsku hibridnost teksta, ali i idejno okarakterizirao svoj roman koji se bavi histericnom povijesti, odnosno ludilom povijesti" (Nemec, 1994: 286).
Bresanov roman Ispovijedi nekarakternog covjeka pocinje rodenjem glavnog lika Fabricija Viskova 1918. godine u vrijeme propasti Austro-Ugarske i proglasenja nove drzave, a zavrsava prizorom proslave hrvatske neovisnosti 1990. Godine, tako da se kroz roman dogadaji „velike" povijesti stalno ispreplicu sa zivotom „malog" covjeka Fabricija Viskova. Roman nastaje kao komentar na vazna i dramaticna zbivanja u Europi, bivsoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj u 20. st. kada se raspada Austro-Ugarska Monarhija te se smjenjuju cak dva revolucionarna, totalitarna koncepta, koja su imala ambiciju uspostaviti novi, bolji poredak - fasizam, a zatim i komunizma, a roman zavrsava prijelomnim trenutkom hrvatske povijesti -stvaranjem neovisne hrvatske drzave. Slika je to povijesnih i politickih mijena na ovim nasim prostorima te videnje povijesti iz perspektive malog
covjeka, sporedne figure povijesti, na kojem se ludilo povijesti najkrvavije ocituje.
Andric i sam vecinu svojih romana odreduje kao kronike, a Na Drini cuprija (1945.) se naziva i Visegradskom kronikom. Radnja obuhvaca razdoblje od 1516. godine, kada srpske djecake odvode u tursko ropstvo, u janjicare, do Prvog svjetskog rata, a roman se sastoji od niza manjih, gotovo samostalnih novelistickih cjelina. Djelo funkcionira na tri temeljne razine: prva je povijesna i realisticna (donosi dokumentarnu gradu i njezino tumacenje); druga je psiholoska i univerzalna (donosi majstorski modelirane psihoportrete pojedinih likova) (Leksikon, 2008: 485).
Treca razina romana je simbolizacijska (s mostom u sredistu kao simbolom ljudske kreativnosti, trajnosti nasuprot propadljivosti i spojem izmedu ljudi i civilizacija, proslosti i buducnosti).
Pripovjedac cesto preuzima ulogu komentatora i mudraca koji gnomskim iskazima nadgleda, opisuje i komentira pricu. U romanu je jak utjecaj i usmenog kazivanja, lokalnih i drevnih legendi i predaja, koje se preplicu s povijesnim i dokumentarnim materijalom sluzbene povijesti te je jasno predoceno da Oral History, usmena povijest ima veliku ulogu u zivotu i svijesti stanovnika kasabe, kao i u samom romanu.
U sva tri navedena romana ocit je drastican zaokret od senoinske koncepcije povijesti. Jasno je da autori izlazu kritici senoinski stav da je povijest uciteljica zivota buduci da ni Fabrio ni Bresan ni Andric ne smatraju da se iz povijesti nesto moze nauciti. Afirmativan odnos prema povijesti zamjenjuje vizija povijesti kao izvora zla, stradanja i patnje. Sredisnja je ideja povijesnog circulusa, tj. prepoznavanje sadasnjega u proslom i prosloga u sadasnjem te vjecno vracanje istoga obiljezit ce sve navedene romane.
Tko nista nije naucio iz povijesti, osuden je da mu se ona ponavlja. Zato se sad otvara novi kruzni tok, tako da se sve vraca tamo odakle je i pocelo. (,..)Sve pocinje iznova, samo na neki drukciji nacin (Bresan, 1996: 492/493).
Navedeni autori za junake svojih romana odabiru nevazne, slabe subjekte, sporedne figure povijesti koji su tradicionalnoj historiografiji nezanimljivi. I Fabrijev i Bresanov i Andricev roman progovaraju o odnosu pojedinca, tzv. malog covjeka i velike povijesti. Mali covjek redovito je zrtva globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Potrosni je materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije.
Fabrio se tako u Vjezbanju zivota jednom od svojih likova, mladicu Lucijanu koji je tek na pocetku zivota pa proces poigravanja povijesti i politike s njegovim zivotom tek pocinje, obraca izravno:
Lucijane, koracaj gradom dok ne stasas za zrtvu: tada ces, nezamjetan pod кapom nebes^om, svoju naivnost sazgati na raznju povijesti. Mogao sam pricu o tebi, Lucijane, i o tvojoj njeznoj, gotovo djecackoj ljubavi, zapoceti odmah, ali sam radije izabrao duzi put, smatrajuci da sam kao pricalo duzan ispripovijedati sve sto znam o biologiji obitelji u koju ces se igrom slucaja uplesti.... Zamjerit ce mi to, znam... Jos vise ce mi zamjeriti sto posizem za povijescu. Ah kako je prica bez nje zabavna a pricanje lako i neobavezno! Ali nisam ja zvao povijest, nisam ja izmislio povijest! Pa ona je sama, kao suh cicak, nenametljivo i do krvi ranjivo, Ijepila o moje pripovijedanje. Kada god sam zapocinjao pricu, a kroz nju je, кao onaj grah iz bajke, brze bolje porastao drac i korov povijesti, ludost, smrt. Zar je povijest nesto drugo? Zar sam sve ovo zaista izmislio? (Fabrio, 1996: 212).
Godine su u Vjezbanju zivota, za razliku od godina u Senoinim povijesnim romanima, u osnovnom tekstu napisane kao rijeci. Samo su u citatima, koji dolaze iz dokumenta sluzbene povijesti, napisane kao prave godine. Za sudbinu Fabrijevih junaka, o cijim imenima sute velike povijesti, nisu bitne godine i prostori, jer oni ionako ne utjecu na povijesna zbivanja, tek su marionete s kojima se povijest i politika poigravaju:
Cetrdeset i osme, u ime jedinstva drzave, Bec je ucjenjivao Pestu - i zaMnuo svoje savezniкe Hrvate. - Sada cetrdeset i sedme, u ime jedinstvene drzave Pesta ucjenjuje Bec - i zafáda svoje saveznike Hrvate. Milo za drago. A racun ce im platiti saveznici Hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' -rekao je Jozic (Fabrio, 1996: 226).
Fabrio ce tek na stranicama svoga romana pesimisticno, fatalisticki zakljuciti da se povijest iznova ponavlja identicnim obrascima, najcesce kao ludilo i smrt: Ali sva^ ljudsка htijenje zapocinje bezazlenom slicicom, a zavrsava ludilom. Poneкad i terorom. TaLo se jedino pise povijest (Fabrio, 1996: 79).
Nalik Fabriju i Bresan u povijesnim zbivanjima na ovim nasim prostorima, koji su cesto popriste ratnih sukoba, nalazi arhetipske oblike ponasanja, dokaz o vjecnoj prisutnosti Zla u svijetu. Cini se kao da je cijela povijest ljudskog roda vjecito generiranje i ponavljanje zla. Opisujuci buran zivot Fabricija Viskova, koji je u razlicitim etapama svoga zivota bio i u ustasama i u cetnicima i u partizanima, Bresan zakljucuje da sve strane pokazuju iste oblike ponasanja, samo se nazivi, etikete pod kojima djeluju mijenjaju: Ubija se, ocito, samo zbog ubijanja i zato sto je to nekome ^itaL.. (Bresan, 1996: 296).
U ratnom ludilu Bresan detektira jos jedan arhetipski oblik ljudskog ponasanja - lov na vjestice kao vjecnu metodu ideologije i vlasti u kojoj uglavnom stradaju nevini. Fabricije ce tako biti svjedok strasne scene egzekucije u kojoj bijesni gradani traze krv. Kao zrtve, kao Krnjo na
karnevalu koji se simbolicno spaljuje kako bi se unistilo sve negativno sto se nakupilo tijekom godine, strada djevojka Pavica, nesudena Fabricijeva ljubav, i njeni roditelji:
Zapovjednik ne rece ni rijeci, nego naredi paljbu i u tren oka se sve troje svali u jamu. Okrenem se i udaljim odatle, jer me uhvatila muka i slabost od toga sto sam vidio. Pomislih kako ima nesto mnoge gore i od fasisticke i od komunisticke diktature, a to je potpuno bezvlasce, u kome se oslobada slijepi bijes gomile, koja bez ikakvog stupnjevanja trazi krivca za ono sto je propatila. I pri tom zrtva moze postati bilo tko, ako se makar necim u svom ponasanju razlikuje od ostalih. Ili ne mora se ni razlikovati; dovoljno je da se po necemu moze uvesti kao zamjena za krivca, onako kako se u karnevalu uzima lutka zvana "Krnjo" i spaljuje kao uzrocnik svih nevolja, koje su ljude zadesile tijekom godine (Bresan, 1996: 272/273).
U romanu Na Drini cuprija u dugom rasponu od 16. st. do pocetka Prvog svjetskog rata i Andric, opisujuci bosansku kasabu, svjedoci o ponovljivosti povijesti, ponovljivosti zla i nasilja. Opet se tek mijenjaju etikete i u ime koga i za koga se nasilje cini:
U kasabi je tek sada otpocela prava hajka na Srbe i sve sto je sa njima u vezi. Ljudi su se podelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna zivotinja koja zivi u coveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih obicaja i zakona, sad je oslobodena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao sto se cesto u ljudskoj povesnici desava, precutno su dopusteni nasilje i pljacka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrse u ime visih interesa, pod utvrdenim parolama, nad ogranicenim brojem ljudi, odredenog imena i ubedenja (Andric, 1976: 349/350).
U ludilu povijesti i politike i u Andricevu romanu uvidamo da uvijek stradaju nevini, kao kad su dvojica malih obicnih ljudi, momak Mile i cica Jelisije, koji su se spletom okolnosti nasli na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme, prvi stradali na mostu:
Slucaj je hteo, slucaj koji satire slabe i neoprezne, da su tu povorku otvorila ova dva prosta coveka, dvojica iz gomile neukih, ubogih i neduznih, jer ti su cesto prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih dogadaja i koje taj vrtlog neodoljivoprivlaci i guta (Andric, 1976: 105).
A kao zoran primjer povijesnog circulusa, tog vjecno vracanja na isto, namece se slicnost izmedu dvaju vrlo dramaticnih i emocijama nabijenih scena u romanu - one na pocetku romana kada srpske djecake nasilu odvode u tursko ropstvo, u janjicare, i scene pred sam kraj romana u kojoj, stoljecima kasnije, bosanski mladici odlaze, naoko dobrovoljno, u vojsku da bi sluzili nekom tudem, dalekom kralju i ostavljali svoje zivote na nekim tamo dalekim ratistima u ime nekih velikih, njima neshvatljivih interesa, a
njihove majke, zene i sestre stoljecima placu za djecom, muzevima, bracom koji odlaze negdje daleko da se nikada vise ne bi vratili.
Opis danka u krvi na pocetku Andriceva romana:
Vec je sesta godina prosla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teskoca je naden potreban broj zdrave, bistre i naocite muske dece izmedu desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji skrivali decu u sumu, ucili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i pustali u necistoci, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rodenu decu, sekuci im po jedan prst na ruci.
Izabrani decaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju su bila po dva pletena sepeta, kao za voce, sa svake strane po jedan i u svaki sepet stavljan je po jedan decak i sa njim mali zavezljaj i kolut pite, poslednje sto nosi iz ocinske kuce. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno kletili i skripali, virila su sveza i preplasena lica ugrabljenih decaka. Neki su mirno gledali preko konjskih sapi, sto je moguce dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.
Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobicnom karavanu, isli su, rastrkani i zadihani mnogi roditelji ili rodaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tudem svetu budu obrezana, poturcena i da, zaboravivsi svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu zivot u janjicarskim odama ili u nekoj drugoj, visoj sluzbi Carstva. To su bile vecinom zene, ponajvise majke, babe i sestre otetih decaka. Kad bi se suvise priblizile, agine suharije bi ih rasterivali udarcima svojih biceva, nagoneci na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbezale i posakrivale i sumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim ocima jos jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Narocito su uporne i nezadrzljive bile majke. One su jurile, gazeci zustro i ne gledajuci gde staju, razdrljenih grudi, rascupane, zaboravljajuci sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamecene jaukale, urlale kao da im se u porodajnim bolovima cepa maternica, obnevidele od placa naletale pravo na suharijske biceve i na svaki udarac bica odgovarale bezumnimpitanjem: ,,Kudga vodite? Kud mi ga vodite?" Neke su pokusavale da razgovetno dozovu svoga decaka i da mu daju jos nesto od sebe, koliko moze da stene u dve reci, neku poslednju preporuku ili opomenu na put.
- Rade, sine, nemoj majke zaboravit'... (Andric, 1976: 24).
Vrlo slicna scena ponavlja se stoljeca kasnije kad regrutiraju bosanske mladice u vojsku kako bi sluzili u Becu caru:
Mnogo vecu uzbunu od samih regruta stvarale su zene, majke, sestre i rodice ovih mladica, koje su dosle iz dalekih sela, da ih isprate, da ih se Jos jednom nagledaju, da se naplacu i nakukaju, i da im uz put pokuce jos poslednju ponudu i milostu (...).
Uzalud im je ranije po selima objasnjavano da mladici ne idu ni u rat ni na robiju, da ce u Becu sluziti cara, siti odeveni i obuveni, da ce se posle roka od dve godine vratiti kucama (...) Sve je to prolazilo mimo njih kao vetar, tude i potpuno nerazumljivo. One su slusale samo svoje nagone i samo po njima su mogle da se upravljaju. A ti drevni i nasledeni nagoni terali su im suze na oci i jauk na grlo, vukli ih da uporno prate dok god mogu, i poslednJim pogledom Jos onoga koga vole vise od svog zivota, a koga nepoznati car odvodi u nepozatu zemlJu, na nepoznata iskusenJa i poslove (...).
A kad je dosao cas da se krece i kad su se mladici svrstali kako treba u cetvorne redove i krenuli preko mosta, nastale je guzva i jurnjava u kojoj su i najprisebniji zandarmi jedva zadrzavali prisebnost. Zene su trcale i, otimajuci se da svaka bude pored nekog svoga, gurale jedna drugu i obarale. NJihovi Jauci su se mesali sa dozivanJima, preklinJanJima i poslednjim porukama. Neke su istrcavale cak pred povorku regruta koju su predvodili cetvorica zandarma u redu, padale im pred noge, tukuci se u razdrljene grudi i vicuci:
- Preko mene! Samo preko mene, ojadene! (Andric, 1976: 208).
Mali covjek uvucen je u neku nedokucivu igru povijesti i moze se samo nadati da ce opstati na povrsini. Fabrio ce to metaforicki u VJezbanJu zivota usporediti s igrom domina, omiljenom igrom jednog od njegovih likova:
Svi smo u igri. Ona traje otkako je svijeta i ljudi, i nikad nece stici svome kraJu. Svi znamo nJeno pravilo, ali nitko nikad ne zna kome od suigraca pomaze kada na stol stavlja svoju plocicu, niti zna unaprijed cini li sebi dobro ili zlo kada zeli ostati igri pa poseze za novom plocicom. Sudbina jednog od igraca u rukama je svih. Nesto o cemu nitko pojma nema i sto Je od nJega toboze miliJun stopa nebeskih daleko, moze bas za nJ biti presudno. Svi smo u igri, ali mi nismo igraci. Mi smo samo u igri (Fabrio, 1996: 26).
I u Andricevom romanu nalazimo slicne opaske:
To je neka luda i podmukla igra, koja sve vecem broju ljudi sve cesce zagorcava zivot, ali protiv koje se ne moze nista, jer dolazi odnekud izdaleka, iz istih onih nedokucljivih i nepoznatih izvora iz kojih su dolazile i blagodeti prvih godina.(...) I ne sluteci, svi mi u toj igri igramo, neko sa manjim neko sa vecim ulogom, ali svi sa stalnim rizikom (Andric,1976: 258).
Posluzivsi se likom Fabricija Viskova i Bresan u Ispovijedima izlaze slicna stajalista - smatra da su mali, obicni ljudi svojom pojedinacnom ulogom zapravo malo pridonijeli radanju novog doba. Zapravo, nasli su se, mimo svoje volje i zelje, u igri povijesti i politike radeci ono sto su morali, a krajnji rezultat je posljedica povijesnog procesa. Povijest se ponavlja, kad jedni zatvore krug, njihov kraj tek je pocetak kruga za sljedecu generaciju, koja ce iznova ponoviti iste greske.
Nacin kako da mali covjek izbjegne biti zrtva u igri povijesti navedeni autori ne nalaze. Bresan nudi djelomicni izlaz u tome da covjek stalno inzistira na cuvanju vlastite individualnosti. Tako u Ispovijedima Fabricije Viskov neprekidno mijenja strane, ne vezujuci se ni za jedan sustav misljenja, uspijevajuci prezivjeti upravo zato sto je zivotnu filozofiju izgradio na odbacivanju bilo kakvih izvana nametnutih ideala ili pozeljnih oblika moralnog ponasanja. Rukovodi se jedino vlastitim unutarnjim osjecajem, svjestan koliko je zla, nasilja i unistavanja prava i individualnosti pojedinca nastalo kada je netko sebi za cilj postavio kakav ideal.
Najopasnijom od svih sastavnih osobina karaktera cini mi se kad netko sebi za zivotni cilj postavi кaкav ideal: domovinu, pravednije drustvo, slobodu ili jednakost sviju, i spreman je za to na sva moguca odricanja, pa cak i na zrtvu vlastitog zivota(...) A da ne govorim o tome кaкo je taj, koji je zbog vlastitih fikcija spreman zrtvovati vlastiti zivot, to jos spremniji kad se radi o tudem. I sto je najgore, to ludilo traje koliko i povijest, od srednjovjekovnih asketa(...) pa do suvremenih fanatika koji sjedaju u automobil pun eksploziva i dizu u zrak sebe i druge. A ako biste takvog nekog ludaka pitali sto mu je to potrebno i zasto to radi, on bi vam spremno odgovorio: „Da bi iducim generacijama bilo bolje i da bi zivjele u sreci i blagostanju. " No kakva uistinu sreca i blagostanje ceka iduce generacije od toga, najbolje se vidi ako se neki od tih ideala kojim slucajem ostvari i postane drustvena praksa. Ne treba biti vrstan poznavalac povijesti, pa da se zna kakvi su sve monstruozni rezimi nastajali na takvim zasadama i kako su u njima nestajale na tisuce ljudi, pa cak i citavi narodi, ako nisu bili po mjeri tog ostvarenog ideala (Bresan, 1996: 9).
Sretnog kraja i izlaza iz ludila povijesti za Fabrijeve likove nema. Npr. izmedu Lucijana i Emilije, njihove ljubavi, isprijecit ce se povijest te zavrsavaju kao dvije posjecene ivancice:
Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene cizme) medu ivancice sto su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poce ih sjeci. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovno vratila odakle je pocela. Dvije stabljike, cudom, prezivjese kosnju. Ali padose naknadno. Kodprovjeravanja osta li koja neposjecenom (Fabrio, 1996: 364).
Izlaza i sretnog rjesenja nema ni za Andriceve likove. Kako samo s osjecajem krajnjeg ocaja i svjesna bezizlaznosti situacije place Zorka na kraju romana:
Plakala je najpre tiho, pa sve jace, sa osecanjem teske, opste bezizlaznosti. I sto je vise plakala, sve je vise nalazila razloga za plac i sve joj je beznadnije izgledalo sve oko nje. Nikad izlaza i resenja. Nikad nece ona moci pravo i po zasluzi zavoleti ovog dobrog i cestitog Nikolu koji odlazi; nikad nece doziveti da onaj drugi, koji ne moze da voli nikog, zavoli nju; nikad se nece vratiti lepi i veseli dani kakvi su jos lane osvitali nad kasabom; nikad nitko od nasih nece uspeti da se spase iz ovog kruga mrkih bregova, ni da vidi tu Ameriku, ni da ovde ostvari zemlju u kojoj se, kako kazu, mnogo radi ali se dobro i slobodno zivi. Nikada! (Andric, 1976: 349).
Nakon sto saslusa proglas cara Franje Josipa o aneksiji BiH, prepun velikih, nerazumljivih i bljestavih rijeci, kojima se puno govori, a malo kaze, Alihodza, jedan od likova romana Na Drini cuprija, shvatio je tek da mali covjek nema izbora niti izlaza iz igre u koju je, mimo svoje volje, uvucen:
Ovo se carevi, evo vec trideset godina, dovikuju preko zemalja i gradova i preko glava svojih naroda. A teska je svaka rijec u svakom proglasu svakog cara. Zemlje se kidaju, glave lete od njih. Tako se kaze „seme... zvezda... brige prestola", da se ne bi mor alo nazvati pravim imenom i kazati sto jeste: da i zemlje i pokrajine, a sa njima i zivi ljudi i njihova naselja, idu od ruke do ruke kao sitna para, da pravoveran i dobronameran covek ne nalazi na zemlji mira, ni onoliko koliko mu za njegov kratki vek treba, da se njegovo stanje i imanje menja nazavisno od njega i protivno njegovim zeljama i najboljim namerama (Andric, 1976: 269).
Mozemo zakljuciti da je i u Fabrijevu i u Bresanovi u Andricevu romanu ocit drastican zaokret od senoinske koncepcije povijesti. Afirmativan odnos prema povijesti, shvacanje da proslost moze dati smjernice i poucke kako bi se izbjegle pogreske u buducnosti, u Vjezbanju zivota, Ispovijedima nekarakternog covjek i u romanu Na Drini cuprija zamjenjuje vizija povijesti kao izvora zla, stradanja i patnje. Sredisnja je ideja povijesnog circulusa, vjecnog ponavljanja istih obrazaca i istih pogresaka. Mali covjek postaje u takvoj viziji tek marioneta u nedokucivoj igri povijesti koja ga melje. Sretnog kraja i bijega od povijesti koja se, da parafraziramo Fabrija, kao suh cicak nalijepila na pojedinca, nema.
Literatura:
Andric, Ivo. 1976. Na Drini cuprija. Sarajevo: Svjetlost.
Andric, Ivo. 2007. Nemiri od vijeka. Izbor i predgovor napisao Kresimir Nemec. Zagreb: Mozaik knjiga.
Bresan, Ivo. 1996. Ispovijedi nekarakternog covjeka. Zagreb: Znanje.
Brkic, Mirna. 2010. Mudraci iza maske smijeha. Zagreb/Sarajevo: Synopsis; Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada.
Fabrio, Nedjeljko. 1996. Vjezbanje zivota. Zagreb: Znanje.
Ivo Andric u svjetlu kritike. 1977. Sarajevo: Svjetlost.
Ladan, Tomislav. 1962. Zoon Graphicon. Sarajevo: Veselin Maslesa.
Leksikon hrvatske knjizevnosti - Djela. 2008. Zagreb: Skolska knjiga.
Matanovic, Julijana. 1996. Vjezbanje zivota - roman o povijesti ili slaganje domina. Pogovor romanu Vjezbanje zivota. Zagreb: Znanje.
Nemec, Kresimir. 1992. Senoina koncepcija povijesnog romana. U: Umjetnost rijeci. 36. Zagreb. S. 155-164.
Nemec, Kresimir. 1994. Povijest hrvatskog romana od pocetaka do kraja 19. st. Zagreb: Znanje.
Nemec, Kresimir. 1996. Historiografska fikcija Nedjeljka Fabrija. U: Republika. 52. Zagreb. S. 49-53.
Nemec, Kresimir. 2003. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: Skolska knjiga.
Solar, Milivoj. 1981. Smrt Sancha Panze: ogledi o knjizevnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Senoa, August. 1964. Zabavna knjiznica. I. dio. Kantorcica. U: Sabrana djela. KnjigaXI. Priredio S. Jezic. Zagreb: Znanje.
Tatarin, Milovan. 2000. Utvara povijesti, utvara individualnosti. Dometi. 10. I-IV. Rijeka. S. 31-37.
Viskovic, Velimir. 2000. Bresanovo dvadeseto stoljece. U: Umijece pripovijedanja. Ogledi o hrvatskojprozi. Zagreb: Znanje.
Zmegac, Viktor. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Graficki zavod Hrvatske.
Zmegac, Viktor. 1991. Povijesni roman danas. U: Republika. 47. 5-6. Zagreb. S. 58-75.
