PROSTOR PISACA INTERKULTURNE KNJIŽEVNOSTI Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Izvorni znanstveni rad

UDC 82.091

PROSTOR PISACA INTERKULTURNE KNJIZEVNOSTI

Seherzada Dzafic

Univerzitet u Bihacu, Bosna i Hercegovina

Keywords: spatiatility, speciality, intercultured literature, town, house.

Summary: Spatiatility in literature can be understood and conceived from many aspects. In this work I will try to represent the space as one of possible approaches to study of intercultured literature. Intercultured literature, whose name includes certain spatiatility, is suitable for researching of "intercultured" authors and literatures where the space of their movements would be researched. As paradigm to this work two novels by Irfan Horozovic will serve me and they are Pisaci stroj rucne izrade (1983) and Kalfa (1988). Those two novels with their inception (written in one town/country, and printed in other) include implicitly particular spatiatility and precisely because inception in some other, enable reading off the one. We will see how is so-called hybridity of this author read off with the help of towns (Banja Luka and Zagreb), and the house (attic and cellar). In his view, the town is the place of recognition of identity, and the house is the place of day dreaming and returning to past, native, maternally.

1. Prostor kao medurelacija

Prevodeci englesku rijec inter koja ima doslovno znacenje izmedu i izostavljajuci prefiks "iz-", dobit cemo rijec meda koja se u etnoloskom rjecniku definira kao „granica izmedu dva zemljista" (Micijevic, 2009: 197). Ako postoji granica odmah postoji prostor ispred i iza granice, postoje vlasnici jednog i drugog prostora, postoje susjedi. Taj prostor i to susjedstvo moglo bi se interpretirati sa vise aspekata, a jedan od njih je upravo postojanje mede odnosno granice, a postojanje granice i dva prostora podrazumijeva i prozimanje, u ovom slucaju prozimanje dvije ili vise kultura. Da bi nesto bilo inter ili medu to nesto se mora ograniciti sa jedne i sa druge strane, mora imati svoju sredinu, svoj medu-prostor.

Sa slicnom teorijskom postavkom citanju prostora u suvremenom americkom romanu pristupa i Stipe Grgasu svojoj knjizi Ispisivanje prostora (2000) u kojoj donosi korpus tekstova o povijesno - kulturnom americkom identitetu. Za pocetni motiv iscitavanja toga prostora uzeo je rijeci Briana McHalea (1992) koji je naglasavao da je svaka prica koju uvjetuju mjesto njena kazivanja, identitet i interes kazivaca i slusatelja

obiljezena svojim ishodistem i „oprimjeruje interkulturalnu transakciju" (Grgas, 2000: 9). Tako da bi se neki pisac i njegov tekst citao interkulturno putem prostornosti taj tekst mora posjedovati mjesto kazivanja, identitet i interese istrazivaca, ali i citatelja, a to znaci da bi se nekom piscu dao predznak interkulturni on mora imati odredeni medu-prostor kretanja. Ako interkulturnu knjizevnost shvatimo kao prozimanje i odredimo joj medu, taj pisac je i sa jedne i sa druge strane ostavio svoj trag ili u interkulturnom slucaju jos bolje - pisac je ponio nesto iz jedne i donio nesto u drugu knjizevnost. Ako ovu konstataciju unesemo u interkulturnu interpretaciju knjizevnosti onda cemo vidjeti da i ona podrazumijeva odredenu prostornost, a samim tim i susjedstvo. Zato bi, po Zvonku Kovacu koncepciju interkulturne povijesti knjizevnosti „valjalo predstaviti u projekciji odnosa europskih susjednih knjizevnosti i njihovih povijesti" (2005: 91). Kovac u tipologiji knjizevnog susjedstva nudi cetiri tipa realizacije:

Prvi je tip unutarnje susjedstvo koje karakterizira odnos dominacije, bez obzira radi li se o odnosu pripadnika vladajucega naroda u odnosu na domicilni ili u odnosu pripadnika vecinskoga naroda prema nacionalnim manjinama. Drugi je neposredno zemljopisno (ili regionalno) susjedstvo dvaju ili vise naroda, a treci se odnosi na povijesno susjedstvo sto okuplja narode povijesno povezane zajednickim vladarom ili zajednickom visenacionalnom drzavom. Cetvrti bi se tip susjedstva mogao promatrati kroz prizmu uske srodnosti jezika i konfesionalne razlike (Kovac, 2005: 91).

U slucaju Irfana Horozovica susjedstvo se moze realizirati kroz sve navedene realizacije susjedstva gdje bi prevladavao drugi tip (zemljopisno susjedstvo) i treci tip (povijesno povezani narodi zajednickom visenacionalnom drzavom). Tako se kroz susjedstvo izmedu dvije knjizevnosti (hrvatske i bosanskohercegovacke) putem Horozovica mogu rasvijetliti slijedeca, konkretnija pitanja: ,jezicna srodnost, djelomicna jednojezicnost, prostorna povezanost, medusobno susjedstvo, interferencije, zajednicki drustveno-politicki okviri, razlicita pripadnost sirim nadnacionalnim prostorima (srednjoevropskom, mediteranskom, balkanskom) (Kovac, 2005: 91).

Prostorna povezanost i medusobno susjedstvo (konkretno, balkansko) mozemo vezati za nastanak dva romana; roman Pisaci stroj rucne izrade je pisan krajem sedamdesetih godina u Banja Luci, dovrsen u Kotoru 1981. godine, a objavljen u Sarajevu, 1983. godine u knjizi Karta vremena. Roman Kalfa pisan je dijelom u Banja Luci, dijelom u Zagrebu, a objavljen u Sarajevu 1988. godine. Proces nastanka ovih romana u nekom drugom

tekstu mogao bi se nací kao komentar u fus- ili endnoti, ali u ovom slucaju mjesta nastanka ovih romana su bitna jer upravo ta mjesta otkrivaju prostornost i prostore kretanja Irfana Horozovica kao pisca. Ta mjesta nam omogucavaju da iscitamo treci i cetvrti tip susjedstva odnosno, zajednicke drustveno - politicke okvire, pripadnost sirim nadnacionalnim prostorima i jezicnu srodnost unutar hrvatske i bosanskohercegovacke knjizevnosti. Homi Bhabha u tekstu Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije naglasava da „nacionalno vrijeme postaje konkretno i vidljivo u kronotipu lokalnoga, pojedinacnoga, grafickoga, od pocetka do kraja. Pripovjedna struktura toga povijesnog nadvladavanja onoga sto je 'sablasno' ili 'dvostruko' vidi se u snazenju pripovjedne sinkronije kao graficki vidljivoga polozaja u prostoru" (Homi, 2002: 162). Tako cemo iscitavajuci prostornost u ova dva romana vidjeti kako se kroz prostornu pripovjednu strukturu Irfana Horozovica moze iscitati interkulturalnost i prozimanje dvije kulture.

Doreen Massey u djelu For Space pise o tome kako pristupiti prostoru i tu donosi nekoliko sazetih prijedloga. Prvi je da prepoznamo prostor kao proizvod meduodnosa konstituiranih kroz interakcije, od velikog do malog meduodnosa. Drugo je da razumijemo prostor kao podrucje mogucnosti postojanja mnostva u smislu istovremene vecine, podrucje koegzistiranja razlicitih putanja te shodno tome podrucje koegzistirajucih nejednakosti. Ako je prostor uistinu produkt medusobnih veza, onda mora biti predviden postojanjem vecine. Prostor je produkt odnosa izmedu „relations between i uvijek je u procesu izgradnje, nikad nije zavrsen, nikad nema kraja." (Massey, 2005: 9). To omogucuje da zamislimo prostor istovremeno dok citamo pricu i da smjestimo aktera i autora. Kroz kretanje ovoga autora, ali i kroz price u kojima se akteri krecu odredenim prostorima predstavljen je ovaj relations between, meduodnos dvije knjizevnosti i visepripadnost/nepripadnost jednog autora.

2. Na granici/medi provincije i velegrada

U studiji o gradskome prostoru u knjizevnosti Richard Lehan je zakljucio da grad uvijek igra veliku ulogu u ljudskoj sudbini bez obzira na nacin kako je predstavljen. Grad je stvorio vlastiti povijesni ritam iako su mu se funkcije tijekom vremena mijenjale. Prema Lehanovu misljenju „urbani konstrukti moraju biti neprestano preispitivani jer su oni artificijelni i diverzni." (Lehan, 1998: 292). Tako je u Horozovicevu romanu Kalfa putem odlaska iz male provincije i dolaska u veliki gradski prostor, glavni akter Kjazim Mehanija prikazan kao umjetnik koji je na granici da izgradi svoj identitet umjetnika, ali i identitet covjeka. I jedan i drugi identitet gradi

se upravo putem kretanja u dva navedena prostora. Identitet covjeka otkriva se kroz novi prostor, kroz velegrad u koji dolazi Kjazim. Krecuci se ulicama grada vidimo kako se njegova licnost snalazi u novom gradu, kako iz provincije, malog grada uspijeva preci u (vele)grad. Za njega je sve to novo i pokusava se pronaci u tom novom, posebno novom prostoru.

Kjazim je vezan za zavicaj i toga je svjestan najvise onda kada ga napusta i kada dode u novu okolinu, kada stupi u velegrad: „Kad god se vracao iz posjete roditeljima u zavicaju, Kjazim je hodao ulicama ovog grada nekako uzdignute glave, roneci pogledom u nebo iznad sivih kuca, kao neko ko se oprasta na putovanju i jos uvijek ne moze da se otkine." (Horozovic, 1988: 14). Njemu treba neko vrijeme da se prilagodi novom, i bez obzira da li ce se prilagoditi ili ne, zavicaj je uvijek tu, jer on: „nikad nece zaboraviti onaj plavi vrt u kom se, iznad njegovog djecjeg lica, pojavljuju nejasne prilike nekih ljudi i dvije tople ruke koje ga doticu." (Horozovic, 1988: 15). Dvije tople ruke su ruke njegove majke i ovaj epitet „tople" opominje nas koliko su te ruke bitne za njega. Po povratku u zavicaj, Kjazim tek shvati njegovu vrijednost. I sve ono izmedu ustvari nije ni bitno.

Grad je cesto u knjizevnosti predstavljen kao prostor u kojem je sve hladno, moderno, okrutno, otudeno, a selo je predstavljeno kao nesto toplo, autohtono, tradicionalno, blisko. Tako i Kjazima rodni grad „Zavicaj uvijek natapa nekim cudom, svenulim sjecanjem, kulom djetinjstva, srhom porezanih ljubavi, uvijek nanovo natapa ovu glavu sto se vjetri, zeljno, nepovratno. Kao da se prekinula ona nit sto me je ikada odvajala od grada s nizom siljatih krovova, Sahat kulom, udaljenim srednjovjekovnim gradinama, kao da je iscezlo vrijeme sto me je odvajalo od njega, od svega. I zar nisam sanjao sve ono izmedu? Zar nisam sanjao?" (Horozovic, 1988: 156). Ovim se dokazuju Lehanove rijeci da se „moderni covjek otudio od prirodnoga okruzenja, izgubio kontakt sa svojim instinktima i osnovnim osjecajem sebe te je postao sve vise i vise distanciran od ritma prirodnoga zivota" (Lehan, 1997 : 61).

Vidimo da kod Horozovica imamo cesto pozivanje na odredene objekte i mjesta. Tako i ovdje Sahat-kula predstavlja odredeno mjesto, mjesto pronalazaka, sastanaka. Srednjovjekovne gradine koje bas zbog toga sto su gradine i to jos srednjovjekovne asociraju na proslost dalju i od one koju poznaje Kjazim. Johan Rennie Short u raspravi o gradskom diskursu upravo govori o tome i navodi kako se odredenim mjestima, objektima u gradovima „strukturiraju nasi zivoti, ponasanja, putanje koje slijedimo kroz prostor i vrijeme jer grad reflektira i utjelovljuje moc, stvara red u prostoru i vremenu te disciplinu prostora i vremena" (Short, 2003: 19). Kod

Horozovica je bitno razmjestanje i polozaj ulica, bitni su prostori (vrt, park, Sahat-kula, tvrdava) koji nude mogucnost sanjarenja, mogucnost vracanja.

Drugi prostor koji je bitan, a koji se nalazi u velegradu i predstavlja sustu suprotnost od rodne kuce je Biafra, stara zgrada u kojoj Kjazim sa grupom umjetnika pokusava pronaci sebe, pokusava odrediti u kolikoj mjeri pripada: „ovoj staroj, napustenoj zgradi, za cije su se pravo vlasnistvo sporile Akademija znanosti i umjetnosti, Studentski dom i Poliklinika i gdje su se bespravno useljavali slikari, pijanci i razni beskucnici" (Horozovic, 1988: 14). Dok je spor trajao, Biafra je pretvorena u galeriju, postala je utociste svih onih koji su odbaceni ili svih onih koji su na neki nacin posebni. Kao takvima i ova zgrada ce predstavljati nesto posebno: „Nekoliko mjeseci je zivio tu. U toj zgradi koja ih je zblizila. Svi su u njoj ostavili komadic svoje duse, svi su zagrabili iz velikog kotla u kom su se komesale i mijesale sve njihove duse iz dana u dan" (Horozovic, 1988: 47). Komesanje duse je upravo suprotno od onog sto je Horozovic osjecao dok je bio u zavicaju pa cak suprotno i od samih osjecaja koji su dolazili asocijacijama na malu toplu provinciju, na zavicajno. Znajuci da je Zagreb grad drugaciji od provincije iz koje dolazi i da je gotovo pa nemoguce da u njemu vlada atmosfera tipicna za provincijske gradice, moze se zakljuciti da je dojam i te kako subjektivan, te da se stvarni grad u nekim dijelovima pretvara u imaginarno mjesto koje simbolizira "mjesto bez mjesta" u kojem pripovjedac zudi za mjestom identifikacije kako bi pronasao svoj iskorijenjeni identitet. On se identificira sa umjetnicima koji se takoder jos pronalaze, kao sto su Pejgamber Eutanasio ili Vjenceslav Staromlinski. Upravo o tome pise Thacker kada kaze "pomicanje na visi nivo, druga vazna dimenzija urbane reprezentacije je ona transnacionalnih veza medu raznim svjetskim gradovima, otvorena iskustvom kolonijalnih migranata ili umjetnika u egzilu" (Thacker, 2005/6 :63). Tako mozemo reci i za Kjazima da je umjetnik u egzilu. U tom egzilu, on pokusava pronaci sebe kao umjetnika, ali i covjeka. Pokusava se prilagoditi novom, pokusava se prilagoditi novoj sredini, ali njega stalno prati materinski instinkt i on je ostao vezan za svoj mali rodni grad. Time je dokazao kako covjek i kad ode iz svog zavicaja, ostaje ono sto je bio po rodenju: „Jer ti si onaj koji jesi. I ostat ces to dok si ziv." (Horozovic, 1988: 37). Kjazim to i ne zeli mijenjati. On samo zeli zivjeti, nebitno kad i gdje. On je uvijek tu, kao sto je tu i njegov rodni grad i svaka ulica u tom gradu je njegova: „Kako covjek imenuje svijet oko sebe? Imena ulica bruje u uhu dok koracas ulicama grada kojeg tek upoznajes. S gradom je kao i sa covjekom. Najmanje ga poznaju oni koji su mu najblizi. Koliko se puta iznenadimo kad nas neko upita za ime ulice kojom smo toliko puta prosli, ali joj ime nikad nismo znali. Ime

joj nije bilo potrebno, poznavali smo je. Bila je to nasa ulica" (Horozovic, 1988: 65). Upravo nepoznavanje naziva ulice ili nekog podatka govori o bliskosti izmedu aktera i grada. Grad je toliko blizak da ga ne treba ni poznavati, da ne treba ni razmisljati o nazivima, oni su toliko srasli i bliski da je to dovoljno da se poznaju.

Prostor takoder bitan, a pojavljuje se kod Horozovica (i u velegradu i u provinciji) je krcma. Krcma, odnosno krcme bile su prostor gdje su glavni akteri provodili vecinu svoga vremena. Krcma je u odredenim periodima za njega predstavljala drugi dom: „Sastajali su se u maloj krcmi blizu MODRE DRAGE, u kojoj se samo stajalo. Tu je inace svracalo citavo drustvo. Krcma je mozda imala ime, ali niko ga nije znao, zvali su je jednostavno NASA. Nasa kuca. Nas zatvor. Nase more. Nasa tuga. Nase brdo. Nasa pecina. Nasa krcma. Nas grob" (Horozovic, 1988: 108). Isto kao i u slucaju naziva ulica, nebitno je kako se zove krcma, bitno je da je ona dom, da je ona mjesto gdje se mogu identificirati, gdje mogu iskazati dio sebe.

Thacker istice da pisci zive, napustaju ili putuju specificnim mjestima koja obiljezavaju njihovu percepciju svijeta te da mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju „odredene prostore, mjesta, gradove, nacije i otoke; razmisljanje o prirodi utjecaja ovakvih okolisa na tekstove, na nacin na koji mogu biti dodani postojecim socijalnim i povijesnim nacinima interpretacije ocito je korak naprijed za kriticku knjizevnu geografiju" (Thacker, 2005/6:73). Tako se i kroz grad, ulice, krcmu, sobu vidi percepcija svijeta kod Kjazima. Biafra, stara i napustena predstavlja upravo simboliku dotadasnje umjetnosti, krcma utociste i mjesto gdje bi se mozda moglo pronaci rjesenje, stepenista, hodnici tavani, mjesta koja vode negdje.

Bahtin je naglasavao da su upravo stepenista, hodnici, pragovi, predsoblja cesta pojava kod mnogih knjizevnika i u mnogim romanima, posebno onih kojima je cilj vracanje u proslost jer to su „mjesta na kojima se odigravaju dogadaji kriza, padova, uskrsnuca, obnova, prosvjetljenja, odluka koje odreduju citav zivot covjeka" (Bahtin, 1989: 378). Kjazima stepenista vode na ulice, vode u podrume, vode u zivot, a ponekad u tisinu, u zatajenu proslost. Za njega je ponekad spas ulica, a ponekad soba, ovisno od situacije i njegovog dusevnog stanja. „Narogusene ulice. Kamo da krene covjek koji zna jedino da se ne zeli vratiti u svoju sobu, u sobu samoubice" (Horozovic, 1988: 64). I na kraju svaki taj prostor svede se na 'neprostor', na neograniceni, beskonacni prostor jer: „Krug naseg zivota zaista je jednostavan. Postoji nebo nad nama i zemlja kojom ispod tog neba hodimo. Ipak ako isuvise pazljivo motrimo na svaki svoj korak, nikad necemo vidjeti nebo. A ako nam pogled zatravi siroka plavet, korak ce nam postati nesiguran i spotaknut cemo se na najmanjoj neravnini" (Horozovic, 1988:

14). Tako se Kjazim ispod neba krece odredenim prostorom i u odredenom vremenu i svaki taj prostor predstavlja njega samog. I nebitno koliki je taj prostor, da li je to tijesna ulica, veliki grad, nisko potkrovlje, dugacki hodnik, bitno je samo da je to mjesto utociste.

3. Kuca kao mjesto utocista

Mjesto koje je najvaznije za covjeka je rodna kuca. Gaston Bachelard u svojoj Poetici prostora (2000) otkriva znacenje kuce i pojedinih dijelova u kuci i povezuje ih sa psihom covjeka. Tu istice kako je najdragocjenija blagodat kuce sto ona pruza utociste sanjarenju, kuca nam omogucava mirno snivanje: „Nastambe proslosti ostaju neizbrisive u nama zato sto se uspomene na stare domove ponovo dozivljavaju kao sanjarenje (Bachelard, 2000: 30). Svaka druga kuca u kojoj cemo kasnije zivjeti i obitavati je drugacija i u svakoj drugoj kuci se trazi ona vlastita. Tako i Horozovicevi likovi stalno tragaju za proslim, stalno tragaju za mjestom utocista. U svakoj novoj kuci pokusavaju pronaci onu prvu: „Iz vana gledana, kuca u kojoj sam stanovao zauzimala je vrlo pristojno mjesto u jednom starom drvoredu, bila je gotovo nezanimljiva i tek kad bi covjek prekoracio prag i zatvorio vrata za sobom, tek tada je mogao osjetiti onu karakteristicnu moru koja je prebivala u kuci. Ne volim pricati o tome, niti mogu, jer mi je sve to skupa ostalo kao nekakva sjenka, teska i natalozena, bez da bi iko mogao u nju proniknuti" (Horozovic, 1988: 36). Vidimo da je za Kjazima boravak u novoj kuci tezak i da je tu samo iz razloga sto mora biti. Za njega je osnovna vrijednost kuce da ima uspomene da pruza mogucnost sanjarenja: „Kuca se vise ne dozivljava samo i iskljucivo u njezinoj pozitivnosti; njezine se blagodati ne prepoznaju samo u nekom presudnom trenutku. Prave blagodati imaju proslost" (Bachelard, 2000: 29).

Horozovicevi likovi upravo tragaju za tim blagodatima. Posebno kada su daleko od svoga zavicaja. Svaka nova kuca za njih je pokusaj da nadu prvu, jer u prvim, roditeljskim kucama: „Nalazimo utjehu ozivljavajuci uspomene na zasticenost" (Bachelard, 2000: 29). Svi ti likovi pokusavaju pronaci mistiku, tajanstvenost i u starom i u novom prostoru: „Bilo je nesto zamamno i misticno u svemu sto se vezivalo uz ovu zgradu, uz taj vrt, uz citavo to mjesto tako udaljeno od svijeta" (Horozovic, 1988: 51). Samo u prostoru ili bolje reci, samo na terenu koji je poznat, ti likovi se 'pronalaze'. Bachelard istice da kada sanjamo o rodnoj kuci, u najudaljenijoj dubini tog sanjarenja sudjelujemo u toj prvotnoj toplini, „u toj vrlo blagoj materiji materijalnog raja. Bas u tom ozracju zive bica koja pruzaju zastitu" (Bachelard, 2000: 31).

Kao i u svim velikim djelima i u ovom romanu prisutan je prostor koji je spona izmedu svih drugih, prostor kroz koji prolazimo i ulazimo u neki

drugi prostor, drugi svijet. Najcesci prostor koji je spona i koji vodi negdje je stepeniste: „Teska vrata su se zatvorila za njim i on se poceo spustati niz duboko stepeniste, opsjednuto sjenama, na cijem je kraju zjapilo zdrijelo vrata preplavljeno sukljujucom svjetloscu" (Horozovic, 1988: 57). Stepeniste na kraju kojeg se nalazi svjetlost upravo je most izmedu novog svijeta i zavicaja, izmedu djetinjstva, proslosti i sadasnjosti.

Sa druge strane, prostor u kojem se nalazi Kjazim, soba u napustenoj kuci, upravo odgovara Kjazimovim osjecajima mimo domovine. Napustena kuca pruza mu vecu mogucnost sklanjanja, zaklona, a bice koje prima osjecaj sklanjanja, utjecanja, fizicki se skuplja u sebe, povlaci se, stjesnjava, pritajuje, skriva. Tako soba u napustenoj kuci predstavlja njegovo skroviste, mjesto gdje pronalazi sam sebe, mjesto gdje moze prodrijeti do tako zeljene tajne: „Ovo je moja soba, u staroj napustenoj kuci, na kraju svijeta, u koju se nocu uvlacim kao stakor, rusim se na prljavi krevet, u komu, do jutra. Ovo je moja soba. Komadic razbijenog ogledala na licu, po podu prazne boce, opusci, kutije od cigareta. Kroz razbijeno staklo balkonsko crni se dvoriste omedeno cadavim kucama. Na zidu sam naskrabao nekoliko stihova. Ovo je moja soba" (Horozovic, 1988: 82). I kad pomislimo kako je soba prikaz njega kao osobe koja je upravo na granici unistenja pojavi se 'nekoliko naskrabanih stihova', koji kao da opominju da jos ima nade, stihovi koji su upravo ono svjetlo na kraju mracnih stubista. Prazne boce, opusci govore nam da taj „stakor" zivi, radi, aktivan je, ali svejedno, nije zadovoljan rezultatima. Njega smeta sto vecinu stvari iz svog djetinjstva ni sam ne moze rasvijetliti jer: „Na koju god bi kapiju naisao, iza nje je bila tajna. Nije vrijedilo kucati. Tajne ne otvaraju svoja vrata. Vrata moras sam otvoriti. Tako je polusvjesno, otvorio prva vrata i otad ih otvara citav zivot. Ponekad zaboravi da je kroz neka vrata vec prosao. Sjeti se tek kad ih ponovo otvori i prode kroz njih" (Horozovic, 1988: 225). Tu vidimo kroz koje sve prostore je prosao i da je u svim tim prostorima pokusao pronaci ono prvo. Ako ga i ne uspije pronaci, pronaci ce neki kutak u kojem bi pokusao kroz sanjarenje vratiti ono prvobitno. Bachlarad naglasava da bi taj kutak mogao biti svugdje i to je centralni dio kuce: „Svaki kut u nekoj kuci, svaki kutak u nekoj sobi, svaki skuceni prostor u koji se volimo zavuci, povuci u sebe, za mastu je samoca, odnosno zacetak sobe, zacetak kuce" (Bachelard, 2000: 141). Tako i Kjazim ima svoju sobu, svoj kutak, a sve druge sobe su sporedne: „U blizini moje je sobica sa sohom, divanhana u strani, nesto dalje nasa spavaca. A posve na kraju soba koja je uvijek bila zakljucana i gdje smo zasad gomilali stari namjestaj i nepotrebne stvari" (Horozovic, 2003: 35).

Pored sobe, bitne su i stvari u sobi jer nas te stvari vracaju u proslost, vracaju nas na neke prezivjele i zaboravljene trenutke, trenutke koje je potrebno vratiti:

Dogada se ponekad, nekog ni po cemu izuzetnog dana, dok lutamo po starinskim kutovima nasih obitavalista, dok otvaramo zaboravljene sanduke i kovcege s pozutjelim knjigama, razbacanim spisima, medu polomljenom grncarijom i stvarima bivse ljepote, dok preturamo svoju sadasnju i nekadasnju prisutnost po tim tavanima, zamandaljenim sobama, sahranjenim mansardama, kad vrijeme bjezi od starosti ka djetinjstvu, kad svaka rijec u nekom davnom tekstu, nacin na koji je upotrijebljena ili zapisana, cini nesumnjivu cjelinu sa kasnijim zivotnim iskustvom, dogada se ponekad u tim trenutcima punim obmane, kad se smedi polumrak mijesa s nasim najdubljim mislima, dogada se tada da ugledamo sebe, obrise svoga tijela, u komadu nekog davno razbijenog ogledala, u djelicu stakla koje nam pokazuje nepoznati lik, ali na neki cudesan, gotovo instinktivan nacin prepoznatljiv (Horozovic, 1988:24).

Vec je istaknuto da se u kuci nalazi stepeniste koje vodi negdje. Stepeniste kod Horozovica najcesce vodi u potkrovlje ili u podrum, mjesta gdje nalazimo najvise uspomena, mjesta koja nam pruzaju pravo sanjarenje: „Na kraju hodnika koji je vijugao izmedu malih soba, na tek okrecenom stropu, jedva se naslucivao nepravilan kvadrat. To je ustvari bio otvor za tavan (...) Tavan je bio ogroman. Cinilo se da ga nikad ne bih mogao pretraziti. U njemu je bilo toliko mraka i toliko stvari u tom mraku da sam se neprestano saplitao (...) Pronasao sam negdje stari pisaci stroj i razgledao ga, dodirivao i opipivao dijelove njegovog mehanizma, zbunjen njegovim hripanjem u polutami" (Horozovic, 2003: 34). Tako ce ta stara sprava, stari pisaci stroj biti predmet kojim ce se identificirati. To je razlog sto odmah po pronalasku: „Unio sam ga u sobicu koju sam cuvao za sebe" (Horozovic, 2003: 34), zeli zadrzati samo za sebe i prenijeti u svoj intimni prostor, sobu koja je samo njegova.

Pored svega ovog, najzanimljivija je mistika i misticnost koja se nalazi u tim prostorima, misticnost koju covjek sam napravi i kasnije je pokusava odgonetnuti: „Bezuspjesno sam pokusao otkljucati vrata sobe u kojoj sam odlagao sve stare novine, papire nadene u kuci, preostale jos od bivsih vlasnika. Sve ono sto sam zelio sacuvati, iz procitanih novina, neku smrtovnicu skinutu s drveta, staru knjigu, gurao sam u tu sobu. Nadao sam se da cu jednom sloziti sve to u mozaik koji sam naslucivao i koji je za mene imao neki, jos nedokuceni smisao" (Horozovic, 2003: 147). Na ovaj

nacin sam covjek svoj dom cini tajanstvenim i mozda ce nekad, kada dobije iskustvo nekog drugog prostora, vratiti se u svoj dom i otkrivati te iste tajne.

4. Podrum i tavan kao mjesta sjecanja/nostalgije

Od sveg prostora u romanima Irfana Horozovica posebno mjesto zauzima tavan jer se tamo nalaze upravo zavicajni motivi: „Tavan je zbirka ostatka. Ostataka bivseg zivota" (Horozovic, 1988: 213). I tako Kjazim kopajuci po tavanu, kopa po riznici svoga sjecanja.

Bachalrd uspomene smjesta upravo u prostore kao sto su podrum i tavan: „Zahvaljujuci kuci velik broj nasih uspomena ima smjestaj i ako se kuca ucini malo slozenijom, ako ima podrum i tavan, uglove i hodnike, nase uspomene imaju sve odredenija skrovista" (Bachelard, 2000: 30). U njih se vracamo u svojim snatrenjima za citava zivota. Uspomene su nepokretne i toliko cvrsce koliko su bolje smjestene u neki prostor. Bachelard ide toliko daleko da govori o postojanju odredenih prostora cak i kada su ti prostori zauvijek odstranjeni iz sadasnjosti, i kada im time nema mjesta u buducnosti: „Cak i kada nestane tavana, pa i kada nestane potkrovlja, zauvijek ce ostati cinjenica da smo voljeli tavan, da smo zivjeli u potkrovlju" (Bachelard, 2000: 33).

Ipak, tavan kao prostor najvjerodostojnije cuva riznicu ovog zavicajnog, sto priznaje i on sam „Ovaj tavan je zbirka ostataka. Ostataka bivseg zivota" (Horozovic, 1988: 212). Odlaskom na tavan, Kjazim vraca i ozivljava svoje dozivljaje iz djetinjstva, kao da ce na taj nacin doci do odgovora na pitanja koja ga okupiraju cijeli njegov zivot.

U romanu Pisaci stroj rucne izrade (1983) takoder se pojavljuje motiv stepenista i tavana: „Nisam palio svjetlo. Isao sam hodnicima, penjao se na sprat, cak na tavan sa svijecom u ruci, kao da cu na taj nacin bolje upoznati kucu, naslutiti njen dah i dusu, omoguciti joj da se lakse privikne na mene. Stavio bih ruku na zid i dugo tako stajao, gledajuci u sjene, osluskujuci bliske i daleke sumove. Sve mi je to licilo na neko upoznavanje, suocavanje" (Horozovic, 2003: 30). Tavan je mjesto koje ce pomoci da se upozna cijela kuca i da se kuca prilagodi njemu, a ne on kuci. Upoznavanje se upravo odnosi na prepoznavanje proslosti i suocavanje sa istom: „Ta mala kuca s tavanom i podrumom, s mnostvo malih, dogradenih soba koje su se cudno nepravilno vezivale jedna uz drugu, penjale jedna drugoj na ramena, podsjecala me na veliku pecinu. Otkrivao sam svaki cas neki novi kut i u kutu nesto novo. Posebno se to odnosilo na tavan i podrum. Prostorije na prvom spratu, gdje smo stanovali prizemlje, gdje je gostionica, postali su u toj strasti gotovo nuzna mjesta, ulica kroz koju se mora proci" (Horozovic, 2003: 33). Tavan i podrum su i u novoj kuci zabiljezeni kao

mjesta sjecanja, a sva ostala mjesta nisu bitna, sva ostala mjesta su prolazi i samim tim su i ta mjesta prolazna.

Putem opisa posebnih prostora i njihovog znacenja, Horozovic koristi i fantastiku. Tako nova mjesta postaju mjesta neceg neobicnog pa cak i nadnaravnog: „Sa uzasom sam ustanovio da u mojoj blizini nije jedno groblje, nego tri, i da je gostionica negdje po prilici u sredini izmedu njih. Prozracne sjene mrtvih pocele su da promicu prostorijama krcme, da se secu i mijesaju sa gostima, stvarajuci neprestano zagusljivu guzvu" (Horozovic, 2003: 33). I upravo kada bi se umorio od svakodnevnog zivota, pa i onog nerealnog u realnom, kada bi se desilo da su dvorista i ulice puste: „Trazio sam merdevine da se popnem na tavan. Zelio sam da ga temeljito pretrazim" (Horozovic, 2003: 209). Ono sto pronalazi na tavanu su stare stvari putem kojih upravo odlazi u proslost: „Od ugla sam krenuo ulijevo, nastojeci da ispitam najveci dio ispred sebe, priblizavajuci se skoro do otvora tavana koji je bio na samoj sredini. Nacinio sam nekoliko koraka i naisao na hrpu starudije" (Horozovic, 2003: 210).

I u drugim Horozovicevim djelima nailazimo na ista mjesta i uvijek je uloga ista, pronaci i proniknuti u tajnu: „Vrata su bila od tvrdog drveta i jos okovana, preko njih je bio veliki lokot. To je bila tajna, prava tajna (...), polako smo se uvlacili u taj nepoznati svijet koji se pokazivao samo kao mrlja, sto je imala svoju prostornost i svoju dubinu i svoj dah i svoju vlagu i koja nas je mamila, o kako je to cudno. Za nama je poslo i zarumenjelo lice dana, odlazeceg, ali se zaustavilo na prvom zaokretu stepenica i pred nama je bila otvorena tajnovita utroba kuce, prvi put videna nekako drugacije, kao da zivot pocinje teci unazad, do samog rodenja" (Horozovic, 2004: 19). Na taj nacin se i desava povratak u proslo, zavicajno pa cak povratak na samo rodenje:

Na tavan sam se cesto penjao i preturao po knjigama, to je bilo jednostavno i zabavno, kao kad se iz prizemlja penjes na prvi kat spiralnim, drvenim stepenicama koje su u sredini kuce, kao sto je to kod mnogih bosanskih kuca obicaj, i bilo je cudno i zanimljivo cucati na vrhu svega, tako blizak nebu koje je bilo prisutno u komadicima, kroz prozore i rupe na krovu gdje su se nepogresivo utrkivala titrava koplja blijede svjetlosti. Sve mi je ovdje bilo poznato i sve sam volio, bilo je to kao lijepi osmijeh mlade tetke, neudate koja je kupovala slatke darove i davala ih, ljubeci me u celo (Horozovic, 2004: 19).

Ovdje upravo vidimo to vracanje u blisko, vracanje u materinsko. Kjazim i kad bi htio ne moze se odvojiti od zavicaja. Po samom rodenju on je obiljezen kao nasljednik, jer rodio se u vrijeme kada je umirao njegov

stric. Jos prije dolaska na svijet on je cuo oceve rijeci: „Sta cekas? Moj brat je umro. Vrijeme je da se rodis" (Horozovic, 1988: 17). Tako je jednog Mehaniju zamijenio drugi i iako ce se kasnije i sam otac kajati sto je to tako, on je taj i ne moze od toga pobjeci: „Znao je da ce ga u sobi, pokraj kreveta u kojem ce se roditi mnogo, mnogo kasnije, sve dok bude zivio u toj kuci, gledati sa zida uokvireno lice tog covjeka koji odlazi i ne okrece se, lice Kjazima Mehanije starijeg, Kjazima Mehanije Tahirovog" (Horozovic, 1988: 37). I tako kroz cijelu pripovjednu strukturu proteze se samoidentifikacija, otkrivanje porijekla, identiteta. A soba, podrum i tavan, bit ce mjesta u kojima ce se nalaziti tragovi i znakovi, mjesta koja ce podsjecati na porijeklo, podsjecati na tudinu i dati mogucnost povratka u svoje pa makar samo u sjecanju i u masti.

5. Granicna/zakljucna razmatranja

Mogucnost izucavanja interkulturalnosti putem spacijalnosti je itekako moguca. Spacijalnost cak otvora nove horizonte, nove nacine ocjenjivanja i vrednovanja odredenoga autora, odredene knjizevnosti. Tako se moze zakljuciti da Horozovic svojim djelima predstavlja pravu paradigmu za izucavanje spacijalnosti, ali ne samo to, on predstavlja pravu paradigmu za teoriju odnosno poetiku prostora koju je donio jedan od najvecih mislioca dvadesetog stoljeca Gaston Bachlerad.

Poetika Horozovica je identicna onoj za koju se zalagao Bachelrad: kuca je utociste, tavani i podrumi su mjesta sjecanja i nostalgije. Cilj svih tih prostora je da se prepozna, da se identificira, da se vrati na proslo, zavicajno, da se pobjegne iz jedne u drugu sredinu i na posljetku da se doprinese (u vise razina) i jednoj i drugoj sredini. Tako imamo priliku da kroz romane i pripovijetke ovoga autora putem prostora iscitavamo interkulturni dijalog izmedu dva grada, dvije drzave. Na taj nacin interkulturna interpretacija dobiva svoj pravi smisao i potvrduje se tvrdnja Zvonka Kovaca (2005) da interkulturna interpretacija ide spram ukrstanju kultura te njihovom dinamicnom dijalogu. Posto se sve to ostvaruje u romanima koji predstavljaju temelje za ovog autora i u mnogocemu novinu za dvije knjizevnosti (bosanskohercegovacku i hrvatsku), Horozovic predstavlja pravu paradigmu za interkulturni pristup gdje je bitna ona meda, gdje je bitno ono izmeâu.

Stvarajuci na dvije granice, na dva fronta, Horozovic je dokazao susjedstvo po geografskoj blizini (romani su nastajali i objavljivani u dva grada, dvije drzave pa i sire, ali uvijek u okviru balkanskoga prostora), i susjedstvo po nacionalno i jezicnoj bliskosti (iako dvije razlicite nacije -mentalitet, tradicija, kultura i jezik su skoro pa isti, upravo su bliski). Tako se dva prostora, dva grada koja su nekad bila u zajednickoj

(visenacionalnoj) drzavi prozimaju na vise razina. Horozovicevi likovi putem prostora teze ka oslobadanju, ka slobodi, teze utocistu i nastoje probuditi ono proslo, ono zavicajno, tradicionalno, toplo i tajanstveno.

Iscitavajuci prostornost u ova dva romana, iscitali smo interkulturalnost i prozimanje dvije kulture. Iscitali smo da se moze sagraditi, a istovremeno i rusiti meda izmedu bosanskohercegovacke i hrvatske knjizevnosti kao dvije susjedne knjizevnosti. Jedan od graditelja i katalizatora interkulturalnosti izmedu njih moze biti i jeste prostornost, a medu-prostor odredenoga pisca moze biti osnovni izvor i ishodiste interkulturnog.

Literatura:

Bachelard, Gaston. 2000. Poetikaprostora. Zagreb. Cres.

Bahbha, Homi. 2002. Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije.

Zagreb. Hrvatska sveucilisna naklada. Bahtin, Mihael. 1989. O romanu. Beograd. Nolit. Foucault, Michael. 1984. O drugimprostorima. (http://www.operacijagrad.org/?page id=457) Grgas, Stipe. 2000. Ispisivanjeprostora. Zagreb. Naklada MD. Horozovic, Irfan. 1988. Kalfa. Sarajevo. Svjetlost. Horozovic, Irfan. 1997. Talhe ili Sedrvanski vrt. Sarajevo - Publishing. Horozovic, Irfan. 2003. Psi od vjetra. Sarajevo. TKD Sahinpasic. Kovac, Zvonko. 2005. Meduknjizevna tumacenja. Zagreb: Biblioteka knjizevna smotra.

Kovac, Zvonko. 2005. Kanon u „meduknjizevnim zajednicama" i interkulturna povijest knjizevnosti. U: Sarajevske sveske. 8-9. Sarajevo. (Tekst dostupan i na: http://www.sveske.ba/files/brojevi/SS%2008-09.pdf Lehan, Richard. 1998. City in Literature: an intelectual and cultural history.

Berkeley/Los Angeles: University California Press. Massey, Doren. 2005. For Space. London. Sage Publications. Micijevic, Senad. 2009. Bosanski etnoloski rjecnik. Mostar. DTP Leho. Short, John Rennie. 2003. A Companion to the City. Oxford. Blackwell Publishing.