CC BY
4Prethodno priopcenje UDC 316.4.051 115
STO JE TO VRIJEME? PROMISLJANJA O DEFINIRANJU,
ZNACENJU, KATEGORIJAMA I MJERILIMA VREMENA
Lovorka Gruic Grmusa
Filozofski fakultet Sveucilista u Rijeci, Hrvatska
The essay entitled What is Time? Some Thoughts about the Definitions, Meaning, Categories, and Measurments of Time displays temporality at the forefront of contemporaty scolarly inquiry across the natural sciences and the humanities, for the study of time has fuelled a rapidly growing exchange of ideas between different disciplines. The author argues that various aspects of time form an integral part of our lives. Some have to do with control and measurement, others with ordering, synchronisation, sequencing, or timing, and still others with the time aspects of machines and artefacts. Thus, this essay approaches the whole spectrum of times as perceived in various interrelated disciplines like history, philosophy, language, myth, physics, and narratology; because time is constituted at every level of existence. It also demonstrates how to grasp the multiplicity of temporality is to come to terms with the complexity of our time.
Prolazilo brzo ili sporo, bilo apsolutno, kozmicko, ciklicno ili linearno, drustveno ili prirodno, mjereno satom ili dozivljajima, vrijeme je rasprostranjeno na svim razinama Covjekova postojanja. Kompleksnost njegove viseslojnosti i sveobuhvatnosti ogleda se u tome sto zivimo unutar mnogih njegovih dimenzija simultano: ritma naseg tijela kao bioloskog vremena, subjektivnog vremena naseg videnja trajanja dogadaja, specificnosti kalendara i sata kao drustvenih vremena. Vrijeme prezentira mnostvo fenomena: rast, starenje, mehanicke, bioloske i drustvene interakcije, entropiju, prirodne i drustvene ritmove, povijesti, sjecanja. Ono je tako duboko isprepleteno u razinama naseg postojanja da je ponekad gotovo nevidljivo i uzimamo ga zdravo za gotovo, sto Cini njegovo razumijevanje i analizu problematicnom, ne samo za laike vec i za teoreticare temporalnosti. .
Proucavanje vremena posebna je tematika koja zahtijeva interdisciplinarnost, odnosno ukljucuje discipline kao sto su filozofija, psihologija, sociologija, fizika, povijest, geografija, Cak i biologija. Da se vrijeme ne uklapa samo u jednu od tih disciplina slazu se mnogi teoreticari
kao N. Luhmann, A. Giddens, W. Bergmann, M. Schöps, E. Jaques, R. H. Lauer, i M. Young. U ovome radu dotaknut cu se definiranja pojma vremena, pozabavit cu se istrazivanjem njegovih kategorija, bioloskim i drustveno kulturoloskim obiljezjima, te mjerenjem i mjerilima ovog fenomena
Vrijeme je sklop razlicitih komponenata. Njegova enigmaticnost se moze pokusati razbiti detaljnom analizom njegovih dimenzija i povezivanjem istih u koherentnu cjelinu. Medutim, ulazeci u objasnjenja o vremenu sluzimo se terminima koji su opet vezani uz vrijeme, sto rezultira kruznim efektom gdje jedan apstraktni pojam istodobno zahtijeva pojasnjenje, ali i pojasnjava drugi pojam - sto znaci da se vrtimo u krug (a sto sam u sljedecim primjerima istaknula masnim slovima). U Opcoj enciklopediji tako uz ostale pokusaje definiranja vremena nalazimo i ovu: "razlikujemo fizicko ili realno vrijeme koje izrazava sukcesiju u trajanju realnih tvari, idealno ili matematicko vrijeme, kao slijed trajanja idealnih mogucih bica, objektivno i subjektivno vrijeme, kao razliku transcendentalnog i imanentnog, satno ili mehanicko vrijeme, kao kronoloski rasporeden slijed te, povijesno ili organsko vrijeme, kao homogeno doba trajanja neke pojave. Sva ta i druga odredenja iskazuju razlicite mogucnosti i aspekte spoznajne i iskustvene predodzbe o vremenu" (Sentija, 1982: knjiga 8, 596).
U Filozofijskom rjecniku koji je uredio V. Filipovic nalazim ovu definiciju:
"Za razliku od prostora kao dimenzije bitka sto omogucuje opstanak bica jedan pored drugog, vrijeme je dimenzija slijeda bica jednoga nakon drugog, bivanja stvari u promjeni njegova nastajanja i nestajanja. U svom opstanku bice biva i neprestano uzima nove likove, tezi spram onoga sto jos nije bilo - buducnosti, ali cim je u trenu dostigne, istodobno prestize sadasnjost i ostavlja je u proslosti" (Filipovic, 1965: 425).
Namece se zakljucak da ne postoji jedinstvena i konacna definicija vremena, jer "cini se vrijeme zrcali nasu metodu istrazivanja ponovno nama" (Helm, 1985: 20).
Polemika o biti vremena, o nekonzistentnosti i suprotnosti parcijalnih teorija koje pokusavaju odgonetnuti znacaj i uporabu istog, izvor su kontroverzi unutar znanstvenih spoznaja o vremenu. Neki fizicari tvrde da je drugi zakon termodinamike (o povecanoj entropiji, odnosno neredu koji raste s vremenom unutar zatvorenog sustava) dokaz prisutnosti vremena u fizickomu svijetu. Isto se moze opovrgnuti opaskom da je promatrac vec bio upoznat s vremenom promatranjem sistema u ranijem, 'uredenom' trenutku i kasnijem manje uredenom trenutku vece entropije, sto znaci da promatrac nije 'otkrivao' vrijeme u fizickom svijetu, on ga je vec poznavao (usp.
Radovan, 2001: 45). Pokusaj da se kompleksnom pojavom kao sto je entropija pojasni jos kompleksniji pojam vremena potvrduje tezu da se vrijeme ne moze konacno definirati jedinstvenom definicijom jer svaki pokusaj najcesce rezultira cirkularnosti. Medutim, isto tako je cinjenica da se svemir razvija i mijenja tijekom/protokom vremena, sto bi upucivalo da fizicki svijet sadrzi odredena 'prosla stanja'; ali kako proslost moze postojati u svemiru ako se vecina fizicara slaze da u nezivu fizicku svijetu ne postoji nikakvo 'sada'? Ako nema 'sadasnjosti' ne moze se govoriti ni o proslosti i buducnosti: 'vremenska strijela' nastaje tek pojavom zivota. Tako fizicar P. C. W. Davies kaze:
"Osjecaj da vrijeme protjece u jednom smjeru je povlastica nase svijesti. To je subjektivni fenomen i povlastica koja se jednostavno ne moze demonstrirati u prirodnom svijetu. Ovo je nepromjenjiva pouka moderne znanosti.... Vrijeme koje tece pripada nasem umu, a ne prirodi" (vidi Griffin, 1996: 669).
Premda je biosvijet dio fizickoga svijeta, jer zivuci su organizmi smjesteni unutar svemira, biogeneza razbija okvire fizickoga svijeta, to jest ljudska svijest unosi poimanje proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Radovan je to pojasnio potrebama zivucih organizama koje ih prisiljavaju na "ciljano-orijentirano djelovanje", cime se "organska sadasnjost 'otvara' prema buducnosti', dok ih biljezenje vlastitih iskustava (cak i u instinktivnom obliku) "vezuje uz svojuproslost' (Radovan, 2001: 46).
Svi procesi i priroda ovise o vremenu, ali samo ljudska bica imaju osjecaj za vrijeme. Strojevi stare i raspadaju se, ali ne mogu dozivjeti smrt kao bioloski svijet, koja bi im dopustila ulazak u ekoloski ciklus zivota. Procesi kao sto su ritmicnost, reprodukcija, regeneracija, metabolizam i morfogeneza nemaju ekvivalenta u fizickim znanostima. Lynch spominje dva nacina promatranja vremena (Lynch, 1990: str. 65). Jedan je ritmicko ponavljanje poput otkucaja srca, disanja, spavanja, godisnjih doba, i satova iz cega se onda razvija ciklicko poimanje vremena. Drugi je progresivna, nepovratna promjena, rast i starenje, koji sugeriraju linearni slijed vremena. I ovaj drugi fenomen mnogi pokusavaju svrstati pod kozmicku varijantu ciklickog vremena, a poglavito prezentiranje starenja i smrti kao ciklusa koji vodi ponovnom uskrsnucu.
Zivot ovisi o okretanju Zemlje oko Sunca sto uvjetuje ciklicnost prirode zivota, vjecitog ponavljanja bioloskog ritma. Sva ziva bica reguliraju cikluse aktivnosti i spavanja s obzirom na izmjenu dana i noci. Ptice se sele na Jug, zivotinje se pare u odredeno vrijeme, biljke uspijevaju u odredeno godisnje doba. Sunce je dakle izvor energije, nositelj fizioloski vaznih informacija i osnova ritmicke organizacije. Nasa tijela su kao satovi i osciliraju u sinkroniji s ritmovima prirode. Nasi fizioloski satovi variraju
ovisno o unutarnjim i vanjskim uvjetima, dok je vrijeme sata uvijek uniformno i nepromjenjivo. Adam tumaci:
"Kvazir vremena sata je prostoran/spacijalan, dok je onaj tjelesnih ritmova fundamentalno temporalan. Ne navodim da prostor nije vazan, vec da vremenski aspekti pretezu. Isticem da se i vrijeme i prostor moraju vremenski predocivati kada je tema zivot" (Adam, 1994: 76).
Biolosko vrijeme po svojoj je prirodi kvalitativno, dok se drustveno vrijeme konstituira kvantitativno. Strojevi se opcenito zasnivaju na principu Newtonove mehanike, idealiziranoj nepromjenjivosti i spacijaliziranu, mjerljivu vremenu. Njihovo djelovanje ovisi o dizajnu, a funkcioniraju pomocu uzrocno-posljedicnih veza unutar njihova sistema. Oslanjaju se na termodinamicke zakone, i rad strojeva to je efikasniji sto je entropija manja. Mogu se rastaviti, nadomjestiti novim dijelovima i ponovno sastaviti. Mozda je samo pitanje vremena kada ce se i kako bice moci u potpunosti rastaviti i sastaviti, medutim bioloski organizmi imaju jednu drugu prednost, oni se mogu sami po sebi odrzavati i obnavljati. Zivim organizmima rane mogu zacijeljeti, nekima izrasta novi dio, cak se 'obnavljaju' pomocu reprodukcije i odvajanja stanica. Organizmi, bas kao ni strojevi ne gube svoj identitet pri zamjeni nekih dijelova ili obnovi. Svaka stanica u nasemu tijelu mijenja se svakoga mjeseca, medutim zadrzavamo karakteristican oblik, kretnje i izraz pa nas mogu prepoznati i oni koji nas nisu vidjeli godinama. Dinamicnost procesa u organizmima ne moze se pojasniti kao kod strojeva linearnim, lancanim reakcijama, niti definirati samo unutar sistema. Za razliku od strojeva bioloski zivot slijedi ciklicke modele. Tvar kojom se stanice hrane transformira se uslijed tisuca kemijskih reakcija koje se odvijaju simultano.
Biolozi su uspostavili veze izmedu pokretljivosti metabolizma, zivotne dobi i vremena, te atribuiraju osjecaj za vrijeme svim metabolicko organiziranim sistemima (Adam, 1994: 79). Kod hladnokrvnih zivotinja i onih koje hiberniraju, osjecaj za vrijeme varira s obzirom na godisnja doba. Kod drasticnog usporavanja metabolizma, zivotinja koja hibernira osjeca razdoblje hibernacije kao jednu prospavanu noc. Metabolicka pokretljivost djece je veca od odraslih, medutim i dozivljaj protoka vremena znatno se razlikuje u starih i mladih. Petogodisnje dijete dozivljava svoj posljednji rodendan kao nesto vrlo davno dok osamdesetogodisnjaku izgleda kao da je to bilo jucer. Vrijeme leti za stare dok se djeci cini da godine prolaze iznimno sporo. Dozivljaj vremena ovisi dakle o metabolickoj pokretljivosti organizma.
Einsteinove posebne teorije relativnosti u skladu su s bioloskim teorijama da je vrijeme lokalno te da ono ovisi o specificnosti vrste, organizma i konteksta. I entropija i evolucija ireverzibilni su procesi
izlozeni stalnoj mijeni, a krecu se u jednomu smjeru: neka vrsta moze izumrijeti, ali njezina se evolucija ne moze odvijati unatrag. Medutim, dok je entropija spontani proces prema neredu i smanjenom dotoku informacija, evoluciju karakterizira porast informacija i reda. Poznat nam je zivotni vijek zivih organizama poput psa, slona, hrasta. U prirodi one vrste koje imaju brzi metabolizam zive krace. Uocljivi su neki prirodni ciklusi kao sto su izmjena dana i noci, topline i hladnoce, plime i oseke, no neke druge cikluse koji takoder utjecu na nas nije moguce detektirati, kao npr. tijek gravitacije, tlaka ili nevidljive radijacije. Lynch spominje unutarnje cikluse koji imaju mnogo dokaza: temperatura tijela, probava, aktivnost mozga, otkucaji srca, disanje, trepet oka, mjesecnica, snivanje, rast, lucenje hormona (Lynch, 1990: 117-122). Ciklus od 24 sata je najdominantniji kod covjeka i oscilira od osobe do osobe. Dokazano je da takav ciklus odgovara lunarnome danu od otprilike 24,8 sati, sto znaci da je rotacija Zemlje malo brza nego sto bi nasa tijela 'prirodno' odabrala.
Poremecaji koji nastaju u ljudskom organizmu kod rotirajucih radnih smjena ili putovanja preko meridijana longitude manifestiraju se kroz umor i stres. Kod kracih intervala pojavljuje se ciklus od 90 do 100 minuta, sto bi znacilo da je to prirodni ritam mogucnosti usmjeravanja ljudske energije i paznje. Kod dojencadi taj je ritam nesto brzi, traje od 50 do 60 minuta. Ukoliko su ovi podatci vjerodostojni, onda je ljudsko biljezenje vremena (zbog jednostavnosti operacija brojeva 60 i 24) zapravo nehumano. Ujednaceni ritam mora funkcionirati prije svega da bi organizam bio u koordinaciji s vanjskim okruzjem tako da djeluje pravodobno, koordinirajuci unutarnji tijek bioloskih procesa. Ukoliko recene sastavnice nisu sinkronizirane nastaje tesko stresno stanje.
Lynch kaze da "Ritmovi, objekti i dogadaji postoje; ali su vrijeme i prostor velebni ljudski izumi" (Lynch, 1990: 119). Proslost, sadasnjost i buducnost ponovno stvara svaki pojedinac. S 18 mjeseci dijete ce reci 'sada', s dvije godine 'uskoro', a s tri 'sutra' i 'jucer'. Vrijeme je mentalna naprava koja daje red zbivanjima, identificirajuci ih kao simultane ili susljedne. Mi mozemo percipirati i simultanost i sukcesivnost, poglavito sluhom, no nismo bas obdareni percepcijom datuma ili trajanja. Iako imamo unutarnje bioloske satove, oni su neprecizni, podlozni fluktuaciji ili ih je tesko desifrirati. Medutim, struktura naseg mozga dopusta nam uciti, sjecati se, predvidati ili kreirati drustvenu hipotezu vremena. Rabeci ovu hipotezu modificiramo sebe i svoje okruzje da djelujemo ucinkovito u sadasnjosti. Cini se da u mislima malog djeteta predodzba o buducnosti nastaje nesto ranije negoli predodzba o proslosti. Cak i sadasnjost koja se cini bogomdana mentalna je konstrukcija, svjesnost trenutacnih dogadaja i aktivnosti. Ona moze biti 'produzena' ili 'skracena', ovisno o pozornosti koju joj
posvecujemo. Iako se proslost i buducnost odnose na neke udaljene trenutke, one postoje samo unutar sadasnjega trenutka, kao sadasnji procesi sjecanja ili anticipacije. Mi zivimo samo u sadasnjemu trenutku i nijednom drugom. Sveti Augustin to pojasnjava ovako:
"Tri su vremena, sadasnje u proslosti, sadasnje u sadasnjosti, sadasnje u buducnosti. Ona su naime u mojoj dusi kao neke tri stvari i drugdje ih ne nalazim: sadasnjost u proslosti je pamcenje, sadasnjost u sadasnjosti je gledanje, sadasnjost u buducnosti je ocekivanje" (Aurelije, 1991: 268).
Svjesni smo da je vrijeme u nama razlicito od vremena izvan nas. Drustveno vrijeme ne mora odgovarati unutarnjemu ritmu tijela. Ono sadrzi organizaciju aktivnosti, od vremena za posao, do onoga za zabavu, gubljenja vremena ili pravog vremena za sjetvu psenice. Vecina odraslih dize se u odredeno vrijeme i odlazi na posao, a djeca idu u skolu; cak i ljudi koji ostaju kod kuce i samostalno organiziraju svoje vrijeme, ovise o opcem drustvenom vremenu rada trgovina, banaka, kina, knjiznica. Zivimo u vremenu satova i kalendara, u ritmu godisnjih doba, tjedana, dana i noci, imamo praznike koji se slave svake godine u isto doba i ostale predvidljive dogadaje, sto nam omogucuje planirati svoje zivote unutar regularnih struktura vremena. Covjek kao pojedinac ponekad potiskuje ono subjektivno da bi mogao funkcionirati unutar objektivnog vremena.
Razlicite kulture razlicito gledaju na vrijeme. B. L. Whorf u lingvistickoj analizi plemena Hopi razraduje njihove kulturoloske i komunikacijske oblike koji se uvelike razlikuju od zapadnih obrazaca, a sto onda uvjetuje i razlicit pogled na zbilju i vrijeme (Whorf, 1979: 103-123). Tako napominje da imenice 'ljeto', 'jutro' i slicne, koje se odnose na stanovite vremenske uvjete ili razdoblje kod Hopija nisu niti imenice, niti glagoli, vec vrsta priloga. Oni ne poznaju formulacije 'ljeto je vrelo' ili 'ovo ljeto', vec 'ljeto sada' i 'ljeto je vrijeme vreline'. I njihovi glagoli nemaju 'vremena' kakva imaju nasi, odnosno razlicito tretiraju vrijeme. Forme validnosti (tvrdnje) oznacuju da govornik izvjescuje o situaciji, realnosti koja se zbila ili se zbiva (analogno s nasom proslosti i sadasnjosti) ili ocekuje, nada se stvarima koje su jos neaktualne. Ova duhovna teznja, odnosno iskazi ocekivanja izrazavaju anticipaciju koja postoji ranije od objektivne cinjenice, ali i koincidira s njome, te postoji kasnije, nakon realizacije onoga sto se ocekivalo. S obzirom da su ova 'ocekivanja' u hopiju analogna onom sto mi smatramo da je 'buducnost' potvrduje se teza s pocetka rada da je vrijeme kategorija koju je vrlo tesko definirati. Naime, pojasnjenje 'ocekivanja' (Hopija), odnosno (nase) 'buducnosti' obuhvaca pojmove ranije (anticipaciju) i kasnije (nakon onoga sto ce se dogoditi) sto sugerira manjkavost linearnog obiljezivanja vremena proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Hopi ocito ne zahvacaju vrijeme kao kretanje, prolazenje, vec
kao 'postajanje kasnijim' svega sto je ikad bilo ucinjeno, a to je suprotno nasoj koncepciji temporalnosti. Recene su predodzbe pokusaji uspostave reda u temporalnim i spacijalnim zbivanjima, izraz ljudske teznje da se zivi u suglasju s idejama o vremenu. Ove zamisli iznimno su vazne za identitet plemena Hopi, strogo ih se pridrzavaju, a opiru se bilo kakvoj modifikaciji istih.
Mircea Eliade opisuje 'vjecnu sadasnjost' primitivnih drustava u kojoj se herojska proslost bogova i predaka vraca i postaje stvarna, mitski trenutci ritualno ponovno dolaze i ta imitacija arhetipova cini ljude 'stvarnima', svojim iskonskim jastvima (Eliade, 1970: 23-51; 71-86). U ovomu svetomu vremenu ljudi se ponasaju formalno i rigorozno. Nepovratno je vrijeme prekinuto, a univerzum sacuvan vjecnim rekreiranjem. Izvan ovih magicnih trenutaka ljudi pripadaju profanomu vremenu koje je eksperimentalno, epizodno i beznacajno.
Primitivna zelja za apsolutnim vremenom moze se povezati s odgovarajucom zeljom za apsolutnim, svetim prostorom koji se razlikuje od heterogenoga profanoga prostora, svetim mjestom koje je stabilno, savrseno orijentirano, u sredistu. Kao slican tip vremena moze se navesti Great Time (Veliko Vrijeme), o kojemu je pisao J. B. Priestley navodeci da australski domoroci odnosno Aborigini njeguju predodzbu koju zovu Great Time, a u tomu vremenu stvari se ne dogadaju jedna za drugom kao u obicnome vremenu, nego se sve dogode odjednom (vidi Foote, 1991: 18).U tom Velikome Vremenu borave duse predaka i onih koji se tek trebaju roditi, u to vrijeme odlazi saman-vrac tijekom svog misticnog rituala, i vjernik u ekstazi bogosluzja. Sve vrline, hrabrosti i podvizi proistjecu iz toga vremena i udijeljeni su njegovim vjernicima. Po svojoj prirodi Veliko Vrijeme ne moze se cesto rabiti u pripovjednome tekstu buduci taj prije svega prikazuje dogadaje koji se odvijaju jedni za drugima. Tako Foote navodi Finnegans Wake kao jedini njemu poznati pripovjedni tekst u kojemu se sve zbiva odjedanput (Foote, 1991: 20).
U drugoj polovici 20. stoljeca i poglavito u 21. stoljecu, cini se da je uzurbanost zivota na Zapadu dovela do ubrzanja temporalnosti, pa kazemo da vrijeme leti i da valja iskoristiti svaki trenutak u sadasnjosti. Danasnja drustva zamijenila su 'buducnost' pojmom 'produzene sadasnjosti'. S obzirom da vjera u stalni napredak nije vise uvjerljiva, te da se na povijest ne gleda vise kao na koherentan proces, ni buducnost vise ne funkcionira kao projekcija zelja koje ce se ostvariti, vec upravo kao dugotrajna sadasnjost.
U nekim drustvima osjecaj prolaska vremena ublazuje se idejom o ciklickomu ponavljanju, do kojeg su dosli promatranjem vidljivih ciklusa u prirodi. Dogadaji slijede jedan drugog, ali univerzalna stalnost odrazuje se
tako sto se oni redovito ponavljaju. Postoje i verzije gdje se ciklusi ponavljaju, ali gdje je s pomocu magije, grijeha ili vrline moguce izbjeci ciklicko ponavljanje, zakoraciti izvan vremena u bezvremenost, raj, pakao ili nirvanu. Vrijeme se moze poimati unistiteljem ili stvarateljem, neizbjezan proces sto vodi visim, slozenijim oblicima zivota. Bezvremenost se moze traziti u drogama, mistici ili estetskoj kontemplaciji.
Godine 1960. B. S. Aaronson izveo je nekoliko fascinantnih eksperimenata na jednoj grupi ljudi, mijenjajuci njihove slike o proslosti, sadasnjosti i buducnosti (vidi Lynch, 1990: 133-134). Podatci su pokazali da je brisanje sadasnjosti, proslosti i buducnosti zajedno potaknulo burne reakcije kod ispitanika. Sadasnja bezvremenost bila je jednaka smrti ili ludilu. Sirenje sadasnjosti ili sadasnjosti i buducnosti istodobno rezultiralo je iznimnom radoscu i energijom ispitanika. Kada je buducnost bila duza u usporedbi s proslosti, zanimanje za sadasnjost je raslo. Kada je proslost bila relativno dugacka, izostalo je zanimanje ispitanika. Gdje su i proslost i buducnost bile relativno dugacke spram sadasnjosti, istima se cinilo da napustaju svijet aktivnosti i ulaze u svijet maste i opsesije. Prekratka vizura buducnosti cini sadasnjost besmislenom, ali i preduga moze dati iste rezultate. Nepregledno vrijeme kao i golem prostor bolno je podnositi, ono zahtijeva podulju adaptaciju.
U znanstvenoj su logici prostor i vrijeme neodvojivi. Analogije izmedu vremena i prostora razilaze se zbog razlicitog nacina povezivanja sa prolaskom dogadaja. Nema nepovratnosti u prostornim relacijama. Prostorne pozicije mogu se zauzimati uvijek iznova, dok faze prolaska vremena ne mogu. Premda se ovaj rad poglavito bavi fenomenom vremena, drzim da je nuzno na kratko se osvrnuti i na prostor zbog uske povezanosti dvaju entiteta.
Jednakost prostora na globalnoj razini, uniformnost arhitekture i komercijalnost cine da na Zapadu ponekad nismo svjesni u kojem smo gradu, raznolikost se izgubila u monokulturi temeljenoj na zapadnim (a posebice americkim) paradigmama. Takvom jednakoscu iskustva u prostoru mi zudimo za lokalnim, regionalnim, drukcijim. Foucault istice da mi zivimo poglavito u:
"epohi prostora... u trenutku kada nas dozivljaj svijeta manje nalikuje dugom zivotu koji se odvija u vremenu, a vise mrezi koja spaja tocke i presijeca se s vlastitim povijesnim" (Foucault, 1996: 8), epohi u kojoj je vrijeme kao dominantna preokupacija 19. stoljeca apsorbirano u prostor. Prijenos naglaska od vremena na prostor dogodio se prema mnogim teoreticarima zbog gubitka jedinstvene svijesti o povijesti. Tako i Bachelard u svojoj knjizi Poetikaprostora daje prednost prostoru govoreci:
"Ponekad smo skloni vjerovati da sebe poznajemo u vremenu, dok u stvari poznajemo samo niz fiksacija u stabilnim prostorima bica, bica koje ne zeli proteci, koje cak i u proslosti kada je odlazilo u potragu za izgubljenim vremenom, zeli 'zaustaviti' tijek vremena. U svojih tisucu supljina prostor zadrzava komprimirano vrijeme. Takva je svrha prostora" (Bachelard, 2000: 32).
Vidimo da Bachelard daje sliku o vremenu koje je 'progutao' prostor, stovise u svojoj analizi spacijalnog entiteta uvodi pojam 'topoanalize' kao sustavne psiholoske studije predjela covjekova intimnog bica. I Caseyeva knjiga The Fate of Place posvecena je prostoru, no s obzirom da ova tematika prelazi okvire naslovne teme kratko cu zakljuciti njegovim komentarom: "doista, topoanaliza podriva tempocentrizam" (Casey, 1997: 288).
S druge strane Kant, Augusti i Bergson dali su prednost vremenu ispred prostora, dok su Einstein, Minkowski i Capek preferirali 'prostorvrijeme'. Einstein je pojasnio revolucionarni koncept prostorvremena eksperimentom bacanja olovne kugle i ispaljivanjem puscanog zrna s istog mjesta (vidi Zovko, 1996: 47). Premda se njihove putanje i parabole razlikuju, Einstein je na trodimenzionalnom grafikonu ucrtao visinu putanje kao funkciju jedne prostorne koordinate (smjera hitca) i vremena, zbog cega je primijetio da su obje putanje jednako zakrivljene. Dakle, obje putanje imaju nesto zajednicko samo unutar koncepta prostorvremena, cime teorija posebne relativnosti dokazuje da prostor i vrijeme nisu dva razlicita aspekta prirode vec postoji samo prostorvrijeme. Jedan od najpoznatijih zagovaraca prostorvremena svakako je Minkowski koji je u skladu s teorijama relativnosti govorio o cetverodimenzionalnom prostoru gdje nema istodobnosti, odnosno svaki promatrac percipira koji su dozivljaji simultani. Capek pak argumentira da prostorno-vremenski kontinuum ne oprostoruje vrijeme vec 'dinamizira' prostor, gdje je vrijeme koordinata koja spaja tri prostorne dimenzije tvoreci matematicki definiran kontinuum (vidi Strehle, 1992: 10).
U kontekstu humanistike, svako knjizevno djelo apriori sadrzi neke oblike temporalnosti koje kriticari spremno iscitavaju, zbog cega je nuzno progovoriti o problematici vremena u romanu i o indicijama spacijalizacije vremena. Tako Spencerova progovara o oprostorivanju vremena u suvremenom romanu pojasnjavajuci ga posljedicom rasprsivanja dogadaja, odnosno procesom gdje se prosli, sadasnji i buduci dogadaji prezentiraju u obrnutim ili kombiniranim modelima. Kada je to nacinjeno, istice Spencerova, dogadaji u romanu su oprostoreni jer "faktor koji sacinjava njihovu orijentaciju spram realnosti je mjesto gdje se dogadaju" (Spencer, 1971: 156). Medutim, da li je doslo do stvarne spacijalizacije temporalnosti u romanu, ili je ovo rasprsenje dogadaja samo privid oprostorenja, pitanje je
koje izaziva mnoge polemike medu teoreticarima i kriticarima postmodernizma. Neupitna cinjenica ostaje da je temporalnost neodvojiva od romana cija je tema zivot s pretezitim vremenskim aspektom. Svaka naracija, pa tako i roman sadrzi dvostruko vrijeme: vrijeme price i vrijeme diskursa.1 Bilo da je rijec o kronoloskom slijedu zivotnog ciklusa protagonista romana od rodenja do smrti (kao kod realisticnog romana), ili se slijed prekida, vraca na neke prosle dogadaje (analepsa), ili putuje u buducnost price (prolepsa), naracija ne staje, odnosno, premda vrijeme price moze stati (kod opisivanja primjerice dogadaji se zaustavljaju), vrijeme diskursa odnosno citanja se nastavlja (Chatman, 1980: 42-86). Dakle roman apriori zahtijeva vremensku organizaciju elemenata u tekstu, linearnu figuraciju znakova i linearnu prezentaciju informacija o stvarima gdje citatelji citaju rijec po rijec, recenicu iza recenice. Premda se tekst razvija u linearnoj sukcesiji to ne mora odgovarati kronoloskom slijedu dogadaja price, ali u oba slucaja govorimo o vremenskim, a ne prostornim fenomenima.
Helm pojasnjava nadredenost (odnosno raniju pojavnost) vremena nad prostorom rijecima:
"Mozda je jedan od nacina da se istakne prednost jednog spram drugog koji medutim ne moze postojati bez njega/drugog, taj da se poveze vrijeme sa zbivanjima koja imaju prednost nad predmetima zato sto su ona medij u kojem se predmeti pojavljuju" (Helm, 1985: 161).
Stovise, "ista stvar ne moze biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali moze biti identicna u dva ili vise susljedna trenutka" (Helm, 1985: 146). Kako je ranije istaknuto, i Adamova je dala prednost vremenu, jer sve sto je zivo ovisi o prirodnim ritmovima koji imaju vremenska obiljezja. I Bergson (Bergson, 1978: 85-110) insistira da zivot ne moze biti odvojen od trajanja, odnosno ireverzibilnoga vremena, za razliku od fizickoga reverzibilnoga vremena: "Dakle, ono sto je uistinu temporalno u vremenu, tijek trajanja, bjezi od fizickog vremena" (D'Espagnat, 1983: 102). Gretic kratko sazima Bergsonovo poimanje vremena rijecima:
"Tako postupno izlazi na vidjelo istinita bit pojma trajanja, a ona se iskazuje kao struktura vremenitosti u kojoj je sacuvana proslost i istovremeno sadrzano zahvacanje buducnosti. Time je trajanje, la duree, spoznato kao nesto konstitutivno ljudskog bica tj. la duree je osebujni modus ljudske egzistencije, njegov nacin biti-u-vremenu ili njegov vremeniti razvitak" (Gretic, 1996: 93).
Ja polazim od pretpostavke da je istina negdje u sredini, te da su i vrijeme i prostor osnovne komponente unutar kojih covjek zivi i umire,
1 O razlikama izmedu vremena price i vremena diskursa nasiroko je pisao Gerard Genette.
kako kaze Benjamin: "...u jednu ruku predmeti su prostrti u prostoru; u drugu ruku, zbivanja slijede jedan drugoga i traju krace ili duze u vremenu" (Benjamin, 1966: 3).
Primitivni covjek morao je biti svjestan vremena, ako nista drugo primjecivao je ritmicku izmjenu dana i noci i godisnjih doba. Kronoloski najstariji ocuvani pisani dokument o razumijevanju vremena bavi se podjelom godine na 12 mjeseci od kojih svaki ima 30 dana, gdje se dan dijeli na 12 danna (1 danna je otprilike 2 danasnja sata), a svaki danna na 30 ges (1 ges su 4 danasnje minute), a datira iz otprilike 3 500 godine pr.n.e. iz starog Sumera (Lloyd, 1966: 388). Lloyd nadalje iznosi podatak da su se 2 000 godine pr.n.e. Egipcani sluzili napravom u obliku slova T koja je bacajuci sjenu odredivala vrijeme. Osim toga sata koji baca sjenu Egipcani su se sluzili pjescanim satom, uljem, vodom i svijecom, a otprilike 1 600 godine pr.n.e. nacinili su vodeni sat koji se mogao koristiti i nocu, ciji primjerak se nalazi u muzeju u Kairu. Postoje dokazi da se voda rabila i kao snaga za pokretanje mehanickog sata ciji su ostaci nadeni u Kini, a datiraju iz 8. i 11. stoljeca.
Medutim, zasluga za postojanje mehanickog sata pripisuje se krscanskom samostanu gdje su se redovito vrsili obredi, pridajuci time molitvi temporalne znacajke. Sat je u 13. stoljecu imao siroku namjenu oglasavajuci zvonjavom sate kada kler mora vrsiti bogosluzje (Lynch, 1990: 66). Obredi su postali dio strogo odredenih pravila i odvijali su se u za to predvideno vrijeme, sto se prosirilo i na posao te druge aspekte zivota. Najstariji ocuvani mehanicki sat je onaj u Katedrali u Salisburyju iz 1386. godine, a tek nesto mladi iz 1389. godine nalazi se u Rouenu u Francuskoj (Lloyd, 1966: 392-393). Revolucionarno otkrice u tehnologiji proizvodnje satova u 17. stoljecu je klatno, Galilejeva ideja koju nije uspio ostvariti, a kakav sat je kasnije vjeruje se nacinio Philip Treffler iz Njemacke. Desetljecima su vrijedni obrtnici i znanstvenici unaprjedivali tehnologiju izradbe i funkcioniranja satova.
Einstein je pokrenuo niz novih istrazivanja i inovacija u industriji satova od 1902. do 1905. baveci se problemom distancirane simultanosti. Peter Galison kaze da Einstein nije vidio problem u mjerenju zbivanja koja se odvijaju pored nas odnosno pored sata, nego u mjerenju simultanosti dvaju dogadaja koji su udaljeni (Galison, 2000: 358).2 Razvila se cijela mreza odasiljanja signala na udaljena i bliza mjesta, a sto su se mogla definirati kao simultana. Zahvaljujuci razvoju bezicne tehnologije tocno se vrijeme moglo odasiljati i na brodove i u domacinstva. David Bolter pita se jesu li Europljani izumili sat stoga sto su zeljeli znati tocno vrijeme ili su
2 Vise o problemu simultanosti i Einsteinovu istrazivanju pogledati u Galisonovu clanku 'Einstein's Clocks: The Place of Time' (str. 355 -389.)
satovi jednom izumljeni promijenili njihov nacin razmisljanja i raspored poslova (vidi Heise, 1997: 23). Vjerojatno se dogodilo i jedno i drugo, zeljeli su usavrsiti napravu za preciznije odredivanje vremena, ali jednom usavrsena naprava promijenila je poimanje svijeta i vremena citavih kultura.
Satovi imaju iznimno vaznu uloga u nasim zivotima, a funkcija im je dvojaka: sadrze vrijeme kao mjerilo, no mjere i vrijeme. Nepromjenjiva mjera ljudska je apstrakcija, dok je vrijeme sto se mjeri prirodni fizicki fenomen. Razumijevanje vremena ovisi o promjenama u prirodi s obzirom da nam sat (osim digitalnog) ne kazuje je li 6 prije ili poslije podne, koje je godisnje doba i je li na Sjevernoj ili Juznoj polutci. Sat oznacuje ciklicko ponavljanje kao i linearno, jednosmjerno protjecanje vremena. Vrijeme sata je "standardizirano, homogeno i bez konteksta" (Adam, 1994: 112), drustvena zbilja koja kontrolira i odreduje norme drustvenoga zivota. Kontrola vremena sredstvo je dominacije vladajuce klase na proizvodnju i drustveno ponasanje. Komicnost nametnute vremenske kontrole zorno je prikazao Charlie Chaplin u filmu Moderna vremena gdje bjezeci od policije zastaje pored automata koji biljezi vrijeme ulaska i izlaska radnika. To nas nametnuto vrijeme opterecuje, imamo potrebu izbjeci ga kada mozemo zbog cega biramo razne vrste zabava, ili se osjecamo krivima kada 'gubimo vrijeme.'
Na vrijeme se gleda kao na luksuznu robu. Veliki broj odraslih u zapadnim zemljama nosi sat. Ovisimo o njemu. Jedemo, spavamo i radimo kako nas sat upucuje. Medutim, ni minute ni sati ne odgovaraju prirodnim ciklusima nasih tijela i Sunca. Elektricna zvona reguliraju satnice u skolama, tvornicama i kako kaze Lynch "drugim zatvorima" (Lynch, 1990: 67), kao sto su nekad u samostanima. Ovakvo je signaliziranje iznenadno i ometa, oni koji ga cuju nisu pripremljeni na takav iznenadni signal, ali ga moraju poslusati. S obzirom da provodimo puno vremena u zatvorenom prostoru, izolirani smo od prirode i ne mozemo pratiti prirodne znakove protoka vremena. Uredi i tvornicke hale, dugacki hodnici i podzemne zeljeznice su bezvremena okruzenja poput spilja. Iako je subjektivno vrijeme vrlo individualno, vecina skola jos insistira da svi nauce isto gradivo u istomu vremenskom razmaku. Mozemo fantazirati o svijetu u kojem vanjsko vrijeme ide u korak sa subjektivnim vremenom, sa zeljama, sjecanjem i snovima gdje se zbivanja individualno ubrzavaju ili usporavaju, gdje se ugodni trenutci mogu produziti, a bol brzo proci. No, to bi rezultiralo drustvenim kolapsom; pojedinac se ne bi mogao pouzdati u svoje citanje drustvenoga vremena, osim vlastitih osjecaja.
Postoje neki dokazi o prirodnom devedesetminutnom ritmu trajanja paznje, ali tjedni ritam je u potpunosti umjetan, s povijesnim danas nebitnim vjerskim i gospodarskim osnovama. Razlicite kulture sluzile su se razlicitim
satnicama. Rimljani su brojali dane unatrag od ides i nones u mjesecu prema kojima se vrijeme cinilo da ide naprijed. Pleme Luvale iz Zambije koristi jedanaest dana dug kruzni period: danas plus cetiri dana unatrag i sest dana unaprijed (Lynch, 1990: 79). Zapadno drustvo ima rigidnije organizirano vrijeme, osobito vrijeme za rad. Povremeno se mozemo predati nekoj trenutacnoj aktivnosti poput glazbe, plesa, sporta, sto ukljucuje citavo tijelo, a isto se dogada pri cinu stvaranja ili opazanja. Za trenutak smo slobodni od tereta proslosti ili iscekivanja buducnosti. Okruzje pospjesuje ovakve senzacije izostravajuci, usmjeravajuci nasa cula samo na taj specificni dozivljaj. Osjecaj dolaska proljeca, zalazak sunca nakon dugog ljetnog dana, podizanje nevremena na moru, pojacavaju nase senzacije unutar vremena. Velika briga za buducnost moze nas sprijeciti da u potpunosti iskusimo sadasnjost. Kada ljudi moraju dovrsiti nedovrsenu pricu smjestenu u proslosti ta je obicno kreativna i ima zanimljiv zavrsetak. Medutim, ako je prica smjestena u buducnost obicno ima nerealan zavrsetak (Lynch, 1990: 91).
Vaznost sata potvrduje i nase prevodenje njegovih otkucaja pa kazemo da kuca tik-tak. Kermode pojasnjava ovu pojavu pa kaze da: "Iako otkucaji sata svi jednako zvuce mi kazemo da cujemo tik, u ovom slucaju rijec za pocetak, i tak za kraj, jer mi imamo osjecaj za trajanje samo ako je organizirano" (Kermode, 1977: 45). Unutar takve organizacije vrijeme se dijeli na proslo i buduce, ono sto je bilo kronos postaje kairos. Kronos je 'vrijeme koje prolazi' ili 'vrijeme cekanja', dok je kairos doba, trenutak u vremenu "ispunjenom znacenjem koje je proizislo iz njegove povezanosti s krajem" (Kermode, 1977: 47). Kermode nadalje objasnjava da su Grci mislili da ni bogovi ne mogu promijeniti proslost, ali Krist ju je promijenio i ispunio na drukciji nacin, povlaceci paralelu s krajem koji takoder sve mijenja cineci povijesne trenutke nabijene punocom (Kairos). Kermode kaze da je samo nesvjesno netemporalno, a "Kraj" je "zivotna cinjenica" (Kermode, 1977: 58).
Iako ne mozemo izvesti jedinstven zakljucak o vremenu, ranije navedene natuknice o njegovim svojstvima upucuju na nuznost promatraca, dakle svijesti za odgonetanje njegova tijeka; sto nam ipak ne daje odgovor na pitanje pronalazi li covjek vrijeme u fizickome svijetu ili ga kao najsvjesnije nama poznato bice u svemiru stvara? Njegova objektivnost, odnosno subjektivnost, premda se mi trudimo spoznati ga, utvrditi i racunati, za nas je enigma.
Literatura
Adam, Barbara. 1994. Time and Social Theory. Polity Press: Cambridge.
Aurelije, Sv. Augustin. 1991. Ispovijesti. Krscanska sadasnjost: Zagreb.
Bachelard, Geston. 2000. Poetika prostora. Ceres: Zagreb.
Benjamin, A. Cornelius. 1966. 'Ideas of Time in the History of Philosophy'. U The Voices of Time: A Cooperative Survey of Man's Views of Time as Expressed by The Sciences and by The Humanities, Fraser J. T. (ur.), George Braziller: New York.
Bergson, Henri. 1978. Ogled o neposrednim cinjenicama svesti. NIP "Mladost": Beograd.
Casey, Edward S. 1997. The Fate of Place: A Philosophical History. University of California Press: Berkeley.
Chatman, Seymour. 1980. Story and Discourse: Narrative Structure in Fiction and Film, Cornell University Press: Ithaca and London.
D'Espagnat, Bernard. 1983. In Search of Reality. Springer-Verlag: New York, Berlin, Heidelberg, Tokyo.
Eliade, Mircea. 1970. Mit i zbilja. Matica hrvatska, Zagreb.
Filipovic, Vladimir (ur.). 1965. Filozofijski rjecnik. Matica Hrvatska: Zagreb.
Foote, Bud. 1991. The Connecticut Yankee in The Twentieth Century: Travel to The Past in Science Fiction. Greenwood Press: New York, Westport -Connecticut and London.
Foucault, Michel. 'O drugim prostorima'. U Glasje, 1996. God. III, br. 6, Zadar.
Galison, Peter. 'Einstein's Clocks: The Place of Time'. U Critical Inquiry, Winter 2000, Vol. 26, No. 2, ur. W. J. T. Mitchell. The University of Chicago Press; Chicago.
Gretic, Goran. 1996. 'Dozivljeno vrijeme i vremenitost: Ogled o odnosu Bergsona i Heidiggera'. U Encyclopedia moderna, God. XVI, br. 46, Zagreb.
Griffin, David Ray. 'The Reenchantment of Science'. U From Modernism to Postmodernism: An Anthology, 1996. ur. Lawrence E. Cahoone, Blackwell Publishers Ltd.,
Heise, Ursula K. 1997. Chronoschisms: Time, Narrative and Postmodernism. Cambridge University Press.
Helm, Bertrand P. 1985. Time and Reality in American Philosophy. The University of Massachusetts Press: Amherst,
Kermode, Frank. 1977. The Sense of an Ending: Studies in The Theory of Fiction. Oxford University Press: London.
Lloyd, H. Alan. 'Timekeepers - An Historical Sketch', u The Voices of Time: A Cooperative Survay of Man's Views of Time as Expressed by The Sciences and by The Humanities, 1966. J. T. Fraser (ur.). George Braziller: New York,
Lynch, Kevin. 1990. What Time is this Place?. The MIT Press: Cambridge, Massachusetts.
Radovan, Mario. 'Slojevitost vremena i um'. U Filozofska istrazivanja, 2001. God. 21, Sv.1, Zagreb.
Spencer, Sharon. 1971. Space, Time and Structure in the Modern Novel. New York University Press.
Strehle, Susan. 1992. Fiction in the Quantum Universe. The University of North Carolina Press: Chapel Hill and London.
Sentija, Josip, (gl.ur.). 1982. Opca enciklopedija, knjiga 8, Jugoslavenski leksikografski zavod: Zagreb,
Whorf, Benjamin Lee. 1979. Jezik, misao i stvarnost, Beogradski izdavacko-graficki zavod.
Zovko, Nikola, 'Fizika ili filozofija vremena? U Encyclopedia Moderna, 1996. God. XVI, br. 46, Zagreb.
