CC BY
4HUMANIZAM I BIOETIKA
Ivana Zagorac
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The article deals with the term humanism and sketch problems of humanism in a technological society. It is argued that humanism represents an uncritical acceptance of boundaries between humans and non-human beings, making human being a center of moral concern in an elitist way of creating center and periphery of moral horizon. Humanism based on that ground seems to be a dominant one in determining the way humans deal with the environment. If an uncritically prioritized boundary is always placed around the human element, then that which is seen as lying beyond the human boundary (our "environment") will inevitably be marginalized and misuse of "morally passive" elements in moral conduct thus finding its justification. There are some examples of attempts of humanizing non-human elements which is signify rising awareness of the need for crossing boundaries between "us" (human beings) and "them" (rest of the nature). That ambitious goal with clumsy method is seen as the sign of specific bioethical sensibility and it is argued in favor of a new conception of humanism empowered by bioethical approach to the problems of technological society.
Jedno od postignuca 19. stoljeca bilo je ucvrscivanje temelja, a zatim i univerzalno prihvacanje i primjenjivanje principa kontinuiteta. U javnome mnijenju odgovarajuce podrzan podlogom koju daje ideja evolucije, koncept kontinuiteta priskrbio si je status samostalne kategorije (Hulme, Read, 2000: 3), aksiomatskog polazista iz kojeg izviru nasa djelovanja, posebice ona sa naznakom »opceljudskih«. U tu kategoriju dakako spadaju sva djelovanja usmjerena razvoju, poput znanosti i tehnologije ili gospodarstva i ekonomije. Princip kontinuiteta tako je i sam evoluirao - odnosi se na kontinuirani razvoj uz pretpostavku stabilnog odrzavanja svih do tada prijedenih stepenica. Pritom valja primijetiti da se princip kontinuiteta odrzava i
jaca svakim novim susretom sa diskontinuitetom, posebno prisutnim u prirodnim procesima. Implementirajuci kategoriju kontinuiteta u nazor na svijet, racionalisticko glediste sklono je svaku iznimnu i nepredvidivu pojavu u prirodi razumijevati kao prividnu, naime, pobliza analiza i istrazivanje svakako ce razotkriti skrivenu povezanost. U tome smislu i razvojne tehnologije dobivaju jos jednu novu destinaciju prema kojoj ce usmjeriti svoje istrazivalacke snage i postici nov napredak. Na tome je putu priroda definirana kao objektivna danost sa svojstvima i zakonitostima neovisnima o ljudskoj spoznaji, a ljudska se svijest i misao otkidaju od (prirodnoga) tijela i dizu na razinu misticne realnosti. Protekla stoljeca pouzdaju se u ljudski razum, ucvrscuju autonoman polozaj covjeka u odnosu spram prirode, te izgraduju vjeru u znanost i znanstvene metode suvereno izdvajajuci covjeka iz prividne diskontinuiranosti. Nas nam ratio govori da ljudi jesu dio prirode, iako biti dijelom prirode nije sve sto ljudi jesu.
Prosvjetiteljsko uzdanje u ljudski razum izgradilo je o ljudskoj osobi blistavu, cvrstu predodzbu, namijenivsi covjeku, jedinom subjektu u svijetu objekata, sudbinu da osvoji ovaj svijet. Posvecenost perspektivama i interesima ljudske osobe u svojim se teorijskim postavkama iscrpljuje u uvjerenju da razum i autonomija predstavljaju temeljne aspekte ljudskog postojanja te da su razum, skepticizam i znanstvene metode jedino odgovarajuce orude za otkrivanje istine. Na takvim temeljima, antropocentricni humanizam odano razvrstava i klasificira prirodu u konceptualne ladice, posljedicno birokratizirajuci i kronometrizirajuci i nas svakodnevni zivot. U nekritickom prihvacanju granica koje odvajaju ljudska bica od ne-ljudskih, covjek je definiran kao jedini clan u jednadzbi moralnoga djelovanja. Favoriziranje antropocentrizma, u vidu njegova razumijevanja kao primarno egocentricne teorije vrijednosti tipicno ekonomske naravi, pretpostavljeno ce dovesti do ponasanja koja ce ugroziti opstanak prirode. Zastupnici ekoloske etike poistovjecuju humanizam i antropocentrizam etiketirajuci ih kao neprihvatljivu formu preferencije vrste u kojoj se ljudska prava, a pogotovo ljudska autonomija, vide kao problematicni izvori ravnodusnosti ili cak i cinjenja stete drugim zivim bicima i prirodi u cjelini. Tako se i humanizam vidi prije kao dio problema negoli kao njegovo moguce rjesenje. Neki autori medutim sumnjaju u mogucnost istinskog ozivotvorenja konzervacionistickih ideala koji
pretpostavljaju odbacivanje humanizma, dapace takve pokusaje karakteriziraju kao »aroganciju humanizma« (Ehrenfeld, 1978) koji svoj vrhunac dozivljava u prividnoj samo-negaciji. Svako nastojanje usmjereno odbacivanju antropocentrizma, pa i humanizma, moze se usmjeriti samo na one koji mogu promisljati, prosudivati i djelovati, odnosno moraju i covjeka »uzeti za ozbiljno«. Buduci je nasa pozicija nuzno ljudska te je iluzorno nadati se bilo kakvom drugom nego antropoicnom dozivljavanju prirode, vrijedi sagledati koliko antropocentricna pozicija uistinu predstavlja perspektivu kobnu po buducnost.
Etimoloski, pojam antropocentrizma sugerira brigu za covjecanstvo, prije negoli briznost sa egoisticnim predznakom uperenu prema individui; anthropos se odnosi na ljudsko bice, bez spolnih ili kvantitativnih karakteristika. U tome smislu, i antropocentrizam kao eticka pozicija naglasava ljudski rod u cjelini; zahtjev »covjek prije aligatora« (Marietta, 1994: 74) implicira ljudski rod, bez obzira koliko sam po sebi bio dvojben ili pogresno usmjeren. U fokusu procesa eticke valorizacije na antropocentricnim temeljima tako se ne nalazi pojedinac, kao samostalno djelujuci ego, ili manja grupa ljudi odsjecena od svih ostalih. I poziciji onoga koji donosi moralnu prosudbu, antropocentrizam atributira univerzalno ljudsku odrednicu; najvecu vrijednost pronalazi u humanumu koji povezuje nase male, pojedinacne, sebi-usmjerene moralne obzire. Antropocentricna etika utoliko se i moze nazivati etikom ukoliko nadilazi ogranicenja pojedinacnih moralnih obzira. Pritom dakako ne treba imati iluzija da se egoisticni nasrtaji na prirodu ne mogu opravdavati »progresom u ime covjecanstva«. Demagogija svoje mjesto uvijek najbolje pronalazi pokraj velikih ideala.
Unatoc siroko zasnovanom konceptu humanizma gdje se, iscitavajuci brojnu literaturu i vrludajuci izmedu mnostva definicija mozemo pitati ima li netko tko nije humanist, sam pojam humanizma ipak je, cini se, bremenit znacenjima bastinjenima iz proslosti. Tako se nerijetko susrecemo, uz poistovjecivanje humanizma i antropocentrizma, i sa povezivanjem humanizma uz ateizam ili znanost. No, pogled unazad otkriva nesto drugaciju sliku. Poruku antike rani humanisticki mislitelj otcitava u krscanskome kljucu vjerodostojnosti vjere, objedinjujuci znanja o ljudskom i bozanskom, o mudrosti i sreci. Upravo je humanizam u renesansi usmjeren na pokusaj pomirenja dvaju svjetova, transcendentnog i imanentnog,
ovostranog i onostranog, sve kao pokusaj odgovora na pitanje moze li covjek svojim djelima zasluziti vjecni zivot, razvijajuci svijest o vlastitoj moci svoga znanja i spoznaje svijeta u kojem zivi (Schiffler, 1992: 53). Prosvjetiteljska vjera u razum potencirala je antropocentricnu hladnocu, beskrvnost i sistematicnost prosvjetiteljskog humanizma kakvim ga se danas cesto ocrtava. No upravo se strastveno povjerenje u ljudski razum nalazi u podlozi prosvjetiteljskoga kriticizma i skepticizma. Za humaniste prosvjetiteljstva vaznost znanosti ne lezi primarno u njenim dostignucima u prosirivanju ljudskoga znanja, koliko u energiji, snazi i univerzalnosti njene metode i objektivnog karaktera. Ranim je humanistima Heraklo, grcki junak-polubog, simbolizirao podtekst temeljnih problema misljenja njihova vremena: odnos bozanskog i zemaljskog u covjeku, tjelesne snage i duhovne moci, sudbine i volje, smrtnosti i besmrtnosti. Predodreden za junacka nadljudska djela, no ipak nemocan prekoraciti granice dvaju svjetova kojih je sudionikom, Heraklo je omiljen motiv ranog humanizma kao bice koje zivi uvijek izmeâu, tjelesno i duhovno bice znanja i uma, dobra i zla, cestitosti i poboznosti, slave i moci (Schiffler, 1992: 49). Na slican nacin i Goyina grafika iz 18. stoljeca, koja prikazuje ucenjaka zaspalog za svojim stolom dok ga okruzuju zloslutna bica, produkti njegove nocne more, moze ocrtati i naslijede humanizma prosvjetiteljstva. Nazvana »Usnulost razuma proizvodi cudovista«, nosi i popratni komentar autora: »Usnulost razuma proizvodi strasna cudovista. Ali razum, udruzen sa imaginacijom izvor je umjetnosti i svega divnoga.«. Na koncu, odredujuce karakteristike humanizma 18. stoljeca su slavljenje autonomije covjeka, autonomije osigurane kroz kriticke i kreativne moci razuma.
Vjerojatno radi stupnja nehumanosti, 20. stoljece posebno je posveceno temeljitoj i iscrpljujucoj analizi prirode i vrijednosti covjeka. Znanstveno-tehnicka revolucija (Supek, 1995: 392) otvorila je mogucnosti za najvece zlo i dobro, natjerala na preispitivanje odrednica humanuma, i zatrazila i novi humanizam. Time i antropoloski humanizam kao elitisticki koncept koji favorizira covjeka, danas vise ne pronalazi svoja uporista. Humanizam danas treba citati uz razumijevanje intelektualnog i duhovnog konteksta i parametara postavljenih tijekom duge i dalekosezne rasprave o samoj naravi i filozofije i vrijednosti humanizma, uz nuzne nadgradnje. Maritain, pozivajuci na izgradnju koncepta cjelovitog humanizma,
navodi da je »nesreca klasicnoga humanizma u tome sto je bio antropocentrican, a ne u tome sto je bio humanizam« (Maritain, 1989: 38), usprkos tome priznajuci mu znatan napredak na podrucju refleksivnosti i samoosvjestenja. Danas produkti tehnoznanosti djeluju na prirodu i omogucuju intervenciju u njene samo-procese na nacin koji se pokazuje destruktivnim te poziva na nadilazenje anti-prirodnog humanizma.
Jer, humanisticki su nazori i vise nego okrznuli prirodu. Oni dijelovi prirode koji nisu bili iskoristivi nisu bili niti vrijedni paznje, a niti zastite. Humanisticki ideali, derivirani iz naslijeda prosvjetiteljstva, jednako tretiraju covjeka i prirodu - hladno, racionalno, prakticno, pozeljno uz pozitivan cost-benefit omjer. S druge strane, rastuca bojazan za buducnost uz svijest o besavnoj mrezi beskrajnih simbiotskih odnosa i medusobnih zavisnosti nevidljivih sila prirode, jacaju senzibilitet za pitanja zivota u svim njegovim sastavnicama i nuznim uvjetima opstanka. Sve cesce zelimo zastititi neki dio prirode, koji izlazi izvan okvira utilitaristicki motiviranog, dobro uhodanog djelovanja, te se susrecemo sa problemom opravdanja takve nakane. Jer, cini se, razlog uvijek mora postojati. U drustvu koje je stoljecima odgajano da koristi i iskoristava prirodu i priroda sama postala je dio ekonomije. Vrste i prirodne zajednice koje nemaju ekonomsku vrijednost ili im se neka potencijalna vrijednost ne moze naslutiti, tesko opstaju u susretu s necim »korisnijim«. Vec je Aldo Leopold (Leopold, 1949) detektirao da ukoliko je neka od ne-ekonomskih kategorija unutar prirode ugrozena, a usput nam je draga, nema nam druge nego izumiti suptilne razloge koji joj daju ekonomsku vrijednost. Takvim »izumljenim vrijednostima« vise-manje uspjesno moze se pridodati cjelokupna komercijalna aparatura koja omogucava njihovu objektivaciju na trzistu. Kako bismo povezali ljude i ne-ljudska ziva bica, cini se da ipak moramo govoriti nasim jezikom.
Danas se redukcionizmi guse u vlastitoj brojnosti, subspecijalizacija znanosti rasprsuje znanje, hominizacija i humanizacija se udaljuju, a posljedicno se javlja potreba rekonceptualizacije osnovnih smjernica ljudskoga djelovanja. Od humanizma koji je trazio oslobodenje od prirodne determiniranosti pod obrazlozenjem realizacije iskonske ljudske biti, humanizam nove generacije trazi putove za harmonizaciju prirodne determiniranosti i ljudskih moci i djelovanja. Danas ce i konceptualno oprecni nazori
pronaci zajednicke osnove, proizasle iz duznosti i odgovornosti koje su do nedavno bile nepoznate. Snage kontinuiteta i diskontinuiteta perceptivno mijenjaju svoje pozicije -suprotstavljene strane sad su dijelovi jedinstvene matrice. Zadaca humanizma usmjerena je stjecanju svijesti o zivotno vaznoj potrebi dvostrukog upravljanja planetom, »o spoju refleksivnog upravljanja covjecanstvom i nesvjesnog ekoorganiziranog upravljanja prirode« (Morin, 2008: 170). Pritom kritika »starog«, prirodi suprotstavljenog humanizma, ne znaci i odbacivanje humanisticke tradicije, nego upravo njenu dalju elaboraciju utemeljenu na dvije, u dosadasnjoj humanistickoj tradiciji nepostojece, pretpostavke. Prva je da covjecanstva mora biti (Jonas, 1990), dok druga podcrtava da je ljudsko postojanje nerazdruzivo isprepleteno sa postojanjem ne-ljudskih vrsta te i samo podlozno prirodnoj determiniranosti. Takva usmjeren humanizam nadilazi ogranicenu koncepciju u kojoj samo ljudska bica i njihovi konstrukti, poput kulture i civilizacije, posjeduju inherentnu vrijednost. Pozitivan odnos spram prirode nadilazi utilitarni redukcionizam, vec u svome konceptu uvazava prirodu kao takvu, ujedno prepoznatu kao kreatora, ali i odrzavatelja ljudskog roda. Naslijedeni osjecaj za svijet u kojemu se ljudski subjekt smatra suverenim, jezik njegovim transparentnim medijem, a istina reprezentacijom njegove racionalnosti, dozivljavaju radikalne promjene. Takva revizija ne znaci i inauguraciju nekog anti-ljudskog univerzuma ili mozda ukidanje ljudskog subjekta, vec propituje mogucnosti i perspektive premjestanja hegemonijskog ratia nudeci i druge subjekte. U tome smislu, novi korak humanizma u svjetlu bioetickog misaonog otvaranja svojem slabokrvnom i nedostatnom konceptu daje novu kriticku snagu sagledavanja svijeta iz heterogenih tocaka gledanja.
Kretanje prema sve vecoj specijaliziranosti, razmrvljivanje u sve udaljenije sustave i podsustave znanosti, ali i vrijednosti, s vremenom je dovelo do nestanka zajednickih integrirajucih poveznica. Otvorenost sustava jednih spram drugih, iako deklarativno prisutna, u praksi je onemogucena zatvaranjem znanosti u sve uze specijalizirane rukavce. Isto se dogada i sa etickim teorijama koje bivaju pretvarane u eticke kodekse ove ili one struke, u nekim slucajevima utemeljene i na medusobno vrijednosno disparatnim temeljima. I na duhovno-kulturnom podrucju dolazi do udaljavanja tzv. »kulturnih sektora« koji, pomalo paradoksalno,
dolaze u sukob s rastucom tendencijom globaliziranja. U suvremeno doba ono sto je zasigurno postalo globalno jesu problemi, pri cemu su najocitiji oni iz podrucja ekologije, dok modeli njihova rjesavanja tek pocinju iznalaziti zajednicke mehanizme djelovanja. Bioetika je tako i proistekla iz nastojanja suprotnosmjerne duhovne nastrojenosti, u svome izvoristu usmjerene na ostvarenje komunikacije razlicitih perspektiva. U bioetickom horizontu humanisticka misao mora dati nove odgovore na stara pitanja o idealima, iz njih proisteklih vjestinama i modelima ponasanja za novo doba.
Literatura
Chambers, Iain. 2001. Culture After Humanism: History, Culture, Subjectivity. Routledge.
Covic, Ante. 2004. Etika i bioetika. Zagreb: Pergamena. Ehrenfeld, David W. 1978. The Arrogance of Humanism. In: Willers, B. Brower, Ross David. 1991. Learning to Listen to the Land. Island Press. Hulme, T. E. Read, Herbert Edward. 2000. Speculations: Essays on Humanism and the Philosophy of Art. Routledge.
Inglis, David. Bone, John. Wilkie, Rhoda. 2005. Nature: Critical Concepts in the Social Sciences. Taylor & Francis.
Jonas, Hans. 1990. Princip odgovornost. Sarajevo: Veselin Maslesa.
Leopold, Aldo. 1987. A Sand County almanac, and sketches here and there:
And Sketches Here and There. Oxford University Press US.
Marietta, Don E. 1994. For People and the Planet: Holism and Humanism in
Environmental Ethics. Temple University Press.
Maritain, Jacques. 1989. Cjeloviti humanizam. Zagreb: Krscanska
sadasnjost.
Morin, Edgar. 2008. Etika. Zagreb: Masmedia.
Schiffler, Ljerka. 1992. Humanizam bez granica. Zagreb: Hrvatsko
filozofsko drustvo.
Supek, Ivan. 1995. Filozofija, znanost i humanizam. Zagreb: HAZU i Skolska knjiga.
Vaughn, Lewis. Dacey, Austin. 2003. The Case for Humanism: An Introduction. Rowman & Littlefield.
