CC BY
9izvorni znanstveni clanak
y^K:821.163.42.09 IZMJESTENI IDENTITETI U PROZI DASE DRNDIC
Lana Molvarec
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: Dasa Drndic, identity, displacement, exile, emigration/ immigration, in-between spaces
Summary: This paper analyzes four literary texts by Dasa Drndic in order to research a construction of displaced identites. All these texts contain the autobiographically motivated narrative of displacement, illuminating its various phases and temporary points in cities like Toronto, Rijeka and Berlin. Parallely with this plot line I followed various other displaced voices clothed up in different discursive strategies, which are inevitable and obsessive follow-up to the autobiographical reflection, and identified them as a modernist narrative of exile and (forced) emigration. In contrast, the narrator develops a postmodern immigrant identity whose key features are homelessness, belonging nowhere, eradication, temporality and existence in in-between spaces (Bhabha).
Kljucne rijeci: Dasa Drndic, identitet, izmjestenost, egzil, emigracija/ imigracija, prostor izmedu
Sazetak: U clanku se analiziraju cetiri knjizevna teksta Dase Drndic kako bi se istrazila konstrukcija izmjestenih identiteta. Sva cetiri prozna teksta sadrze autobiografski motiviranu narativnu liniju izmjestenosti, osvjetljavajuci njezine razlicite faze i privremene postaje kroz gradove Toronto, Rijeku i Berlin. U analizi tekstova paralelno se uz tu narativnu liniju pratilo niz drugih izmjestenih glasova zaogrnutih u razlicite diskurzivne strategije, koji su neizbjezna i opsesivna pratnja autobiografskoj refleksiji te su identificirani kao modernisticki narativ egzila i (prisilne) emigracije. Nasuprot tome, pripovjedacica razvija postmoderni identitet imigranta cija su kljucna obiljezja: bezdomnost, nepripadanje, iskorijenjenost, privremenost i boravak uprostoru izmedu (Bhabha).
1. Teorijske pretpostavke
Prozni opus Dase Drndic obiluje likovima izmjestenika svih vrsta. Izmjesteni identiteti jedna su od kljucnih tema njezinih tekstova, a njihove se razlicite modifikacije ponavljaju, razraduju, variraju, zapanjujuce nalik na nacin na koji se to dogada u fugi, polifonom glazbenom obliku, koji postaje provodni motiv i oblikotvorno nacelo u romanu Leica format. Bez obzira radi li se o (autobiografskom) izmjestenom zivotnom putu pripovjedacice, o povijesnim masovnim prekooceanskim migracijama, bijegu, egzilu, odabranom apatridstvu ili nomadstvu, sudbine izmjestenih traze svoje pravo na pricu. Kroz niz diskurzivnih strategija, ti razliciti glasovi na makrorazini tvore prepoznatljivu pricu o nepripadanju i iskorijenjenosti, karakteristicnu za (post)moderne identitete 20. stoljeca. No, kroz 20. stoljece narativi izmjestenosti su se uvelike promijenili te je namjera ovoga rada istraziti kako artikulacija izmjestenih identiteta u knjizevnim tekstovima Dase Drndic korespondira s drustvenim, politickim i kulturnim kontekstom u kojem oni egzistiraju. Glavna je teza rada da se mogu razluciti dva osnovna narativa izmjestenja u tim tekstovima: modernisticki narativ egzila i postmodernisticki narativ imigracije.
1.1. Egzil
Egzilant je jedna od paradigmaticnih figura izmjestenja u europskom 20. stoljecu, neodvojiva od povijesne i politicke traume 20. stoljeca, izbjeglistva, ratnih progona i stradanja. Ipak, takva vrsta zivota na margini i dalje je konstrukt koji nije vezan za specificno mjesto, socijalni status, etnicitet ili religiju; iskustva egzila su mnogobrojna i raznolika, vrlo sirokog socioekonomskog, etnickog, ideoloskog, geografskog i generacijskog raspona. S jedne strane, treba imati u vidu jedinstvenost individualnih iskustava egzila, a s druge strane mnogostrukost i pluralitet egzilskog iskustva (Stanley i Zinn, 2007: 1).
Neka od karakteristicnih iskustava egzilanata jesu osjecaj gubitka izvornog doma, period neprilagodenosti i granicnog iskustva nepripadanja te mogucnost ostvarivanja novog doma u zemlji u koju su dosli. Gotovo svi egzilanti cuvaju uspomenu na dom i domovinu koju su napustili, stvaraju okamenjene slike te domovine, Rushdijeve imaginary homelands (zamisljene domovine). Bitno obiljezje zamisljenih domovina, koje postoje
u umovima, uspomenama izmjestenika, jest to sto su one ostale zarobljene u proslosti.1 Egzilant masta o drugom prostoru i drugom vremenu koje je ostalo iza njega. Konflikt izmedu novog i starog doma rezultira ceznjom za domom i nostalgijom, a u korijenu tog konflikta jest ceznja za bezuvjetnim pripadanjem mjestu koje je u jednom trenutku u proslosti bilo domom (Rubenstein, prema Stanley i Zinn, 2007: 3-4).
U karakteristicnim slucajevima egzila, povratak je nemoguc, pojedincu prijeti progon ili smrt ukoliko do povratka dode. Postoje i neke druge varijante egzila, tako Naficy pise o tzv. internom egzilu, gdje osoba boravi u domovini, ali joj je vrlo ograniceno kretanje, komunikacija i socijalni zivot zbog represije vecinske zajednice, sto cesto dovodi do toga da se prostor doma pretvara u zatvor (usp. Allatson, McCormack, 2008: 11). Egzil je negativno, usamljenicko, najcesce individualno iskustvo, stanje refleksije i cesto umjetnickog stvaranja. Konotira patnju, izbjeglistvo, odbijanje asimilacije i, najvise od svega, mit o povratku, za razliku od dijaspore koja predstavlja zajednicu slicnog ili istog etnickog i kulturnog porijekla, koja cuva svoj kolektivni identitet, ali prihvaca egzistenciju u nekom novom drustvu gdje je manjina. Egzilantsko iskustvo prozivljava se najcesce u kozmopolitskoj sredini europskih i sjevernoamerickih metropola prve polovice 20. stoljeca. Slozila bih se da takva konstrukcija egzilanta predstavlja svojevrsni burzoaski mit o otudenom, izmjestenom intelektualcu i umjetniku, kako to sugerira Kaplan (1996: 40), koja sumnja i u koncept kozmopolitizma i vezuje ga upravo uz modernisticki narativ o egzilu kao nositelju umjetnicke proizvodnje i uz srednjeklasne ekspatride (expatriates) koji su svojevoljni odlazak iz domovine proglasili egzilom (isto: 28). U odredenom vidu knjizevnoga modernizma, egzil postaje privilegirana pozicija superiorne spoznajne i umjetnicke snage te se pred autore postavlja svojevrsni imperativ bezdrzavnosti (usp. Kaplan, 1996: 36). S obzirom na neizostavnost nacionalizma u prici o egzilu, smatram da je egzil paradigmaticna prica o izmjestenju u 20. stoljecu, tocnije njegovoj prvoj polovici: gubitak korijena, temelja i nakon toga pokusaj rekonstituiranja koherentnog identiteta u stanju samoce, otudenja i beskucnistva. Cesto se to cini upravo kroz pisanje pa nije ni cudno koliko je knjizevnika, filozofa,
1 Kako to opisuje Salman Rushdie: „Ako pogledamo unatrag, moramo to uciniti sa spoznajom, koja budi duboke nesigurnosti, da nasa fizicka alijenacija od Indije gotovo neizbjezno znaci da necemo biti u stanju precizno povratiti ono sto je bilo izgubljeno; da cemo, ukratko, stvoriti fikcije, ne stvarne gradove i sela, nego nevidljive, zamisljene domovine, Indije sjecanja" (2010: 10)
intelektualaca i politickih aktivista medu egzilantima. S jedne strane stvarni zivot egzilanta je strasan za iskusiti, a s druge, cesto postaje gotovo herojski romanticni lik u knjizevnim tekstovima (usp. Said, 1995: 357).
1.2 Imigracija
U postmoderno doba nema vise polarizirajucih alternativa izmedu doma i egzila, nego paradigmaticnim mjestom postaje treci prostor, prostor izmedu (Bhabha). Stoga se imigracija moze postaviti u poziciju dekonstrukcije modernistickog egzila, tocnije demistifikacije konstrukcije specificne estetske i kriticke prakse. Postavlja se pitanje jesu li egzil i (i)migracija trajna stanja. Uvrijezene predodzbe drze da egzil predstavlja nezeljeni progon iz nacije, nakon cega povratak nije moguc, osim pod prijetnjom zatvaranja ili smrti, dok je migrant netko tko je relativno dobrovoljno napustio domovinu i naciju s mogucnoscu povratka (npr. usp. Vásquez, 2007: 14). Neki su autori (McCarthy, Ahmad) skloni u odnos egzilanta i imigranta (tocnije, ekspatrida koji je dobrovoljno otisao iz svoje zemlje) unositi moralnu hijerarhiju. Egzilant je, prema tome, moralno superiorniji kao tragicni heroj, za razliku od ekspatrida koji je odabrao odlazak iz domovine zbog pozeljnijega zivotnog stila (usp. Kaplan, 1996: 106-107).
Suvremeni pogled preokrenuo je te predodzbe uvodenjem jaceg naglaska u opisu migranta na dinamicnu vezu proslosti i sadasnjosti zbog koje je povratak nemoguc, pri cemu se misli na boravak u prostoru izmedu (in-between spaces, usp. Bhabha, 2006), sto ukljucuje dinamican odnos ujedno i prema mjestu porijekla i prema sadasnjem boravistu, dok se diskurs egzilanta tezi fokusirati na ono sto je bilo ostavljeno i mogucnost povratka (koliko god on bio malo vjerojatan).
Postoji uvrijezeno shvacanje da je materijalna motivacija glavna u imigranata, tj. razlogu za njihovo preseljenje te da su oni, s obzirom da se prilicno lako odlucuju za odlazak iz domovine, skloniji tome da se uklope u novu sredinu i asimiliraju. Ne bih se mogla sloziti s takvim pojednostavljenim tumacenjima, sto ce biti vidljivo iz analize odabranih knjizevnih tekstova Dase Drndic, koji ce otkriti tezinu imigrantskoga polozaja, iz razlicitih perspektiva (psiholoske, socijalne, ekonomske, kulturne). U suvremenom svijetu postoje goleme imigrantske mase u razvijenim zemljama koje se ne mogu ili ne zele uklopiti, sto je i potpomognuto trenutnom ideologijom multikulturalizma kao dominantnom strategijom imigracijske politike. S druge strane, postoji tzv. kozmopolitska
dijaspora kojoj pripadaju mahom intelektualci, knjizevnici i ostali umjetnici, koji su postali svojevrsni celebrityiji kozmopolitske intelektualne scene: Salman Rushdie, Isabel Allende, V.S.Naipaul, Bharati Mukherjee, Mario Vargas Llosa (usp. Brennan,1989). Oni su slavljeni u kulturalnoj teoriji, ali sto je mozda jos znacajnije, i u medijima kao idealni primjeri transnacionalnog kozmopolitizma nastalog uslijed slabljenja nacionalne drzave, i jos prije toga, propasti imperija. Oni su hodajuci primjeri Bhabhinog hibridnog identiteta, treceg svijeta unutar prvog svijeta.
Nema sumnje, oni su privilegirani imigranti i ne mogu posluziti kao reprezentativni primjer silnih imigrantskih masa koje su se ulile u nekad homogena nacionalna tijela bivsih imperijalnih sila. Kako Brennan istice (1989), zapadni knjizevni establishment ih je odabrao kao interpretatore geopoliticke promjene, i to prvenstveno zato sto koliko god da su slicni i bliski zapadnim vrijednostima, toliko su drugaciji.
S obzirom na svoje antropolosko obrazovanje, James Clifford manje je sklon u svojim tekstovima estetizirati izmjestenje i pretvarati ga u zavodljivu nekriticku metaforu. Vise ga zanima „politika teorije kao povijesna veza izmedu kulturne proizvodnje i recepcije" (Kaplan, 1996: 130). U tom smislu zanima ga kako razlicite populacije, klase i rodovi putuju te kakve vrste znanja, prica i teorija proizvode (Clifford, 1989: 183). Najvise njegova zanimanja ipak izazivaju muske intelektualne figure koje promisljaju svoj izmjesteni identitet i gaje sklonost prema geopolitickim i povijesnim analizama: Bronislaw Malinowski, Edward Said, Paul Gilroy2.
„Stanje takvih autora nije stanje egzila, kriticke distance, vec je to prije mjesto izmedu (betweenness), hibridnost sastavljena od jasnih, povijesno povezanih postkolonijalnih prostora. (...) Teorija je uvijek pisana iz nekog 'gdje', i to 'gdje' je manje mjesto, a vise itinerarij: razlicite, konkretne povijesti boravka na jednom mjestu, imigracije, egzila, migracija"
(isto:184-185).
Potrebno je razumjeti kako je predmet zanimanja ovoga rada imigrant kao kulturna konstrukcija, a u knjizevnim tekstovima zasigurno i kulturna
2 Stoga je od posebne vaznosti imati na umu da Dasa Drndic u svojim tekstovima razvija konstrukciju zenskog izmjestenog identiteta, kao dvostrukog Drugog.
metafora za specificno stanje duha i tijela te njegovu praksu u prostoru izmjestenja, a ne tijekovi migracija kao socioekonomski proces3.
Kako Maurice Blanchot konstatira, egzilant se ne moze naviknuti na svoje stanje, odreci ga se niti pretvoriti egzil u oblik prebivalista, dok je migrant u napasti da se prilagodi i asimilira, npr. kroz sklapanje braka, no ipak uvijek ostaje migrantom i strancem (usp. Minh-ha, 2005: 12). No, mozda je najbolje migrantsko stanje opisao Stuart Hall recenicom: „Migracija je putovanje u jednom smjeru. Nema doma kojem bi se moglo vratiti." (1987: 44). Time se (i)migrantsko stanje jasno razlikuje od egzilantskog stanja koje najcesce nastoji zadrzati dom u sjecanju sto je duze moguce (vec spomenute zamisljene domovine), dok imigrant putuje naprijed, bez obecanja o obnovljenom domu (Curtis i Pajaczkowska, 2005: 215).
2. Izmjesteni identiteti u prozi Dase Drndic
U zamisljenoj povijesti suvremene hrvatske proze o izmjestenju, zenske autorice zauzimale bi znacajno mjesto, i to u sirokom rasponu od sedam-desetih godina 20. stoljeca do danas. Rodna je komponenta neizbjezna u analizi zenskog izmjestenja. Poznata je cinjenica da je putovanje i slobodno kretanje u prostoru kroz cijelu povijest bilo iskljucivo muska privilegija, a zene su putovale, ako su vec morale, uz musku pratnju. Tek se u 19. stoljecu kao posljedica demokratizacije putovanja pojavljuje veci broj putnica, s jedne strane zbog vece sigurnosti putovanja, a s druge, vaznije, zbog borbe za sirenje zenskih prava i sloboda. No, do dana danasnjega, slika zene koja putuje sama ili makar u drustvu prijateljica izaziva zabrinutost, pa i zazor. I dok je zena turistica ipak koliko-toliko vidljiva pojava, zena imigrantica, nomatkinja ili egzilantica ostaje do danas u sjeni, nevidljiva, zanemarena. Iz navedenoga se moze izvesti teza da zena koja tekstualno problematizira izmjestenje, dovodeci ga u vezu s identitetom zenskog lika, gotovo uvijek vrsi subverziju ustaljenoga, tradicionalnog, patrijarhalnog videnja zenskog identiteta.
3 Ako lik imigranta promatramo uzimajuci u obzir drustveni, politicki i kulturni kontekst globalnog neoliberalizma zadnjih godina primjecujemo da su migrantska naselja cest izvor isprva beznada, sto posljedicno dovodi do nezadovoljstva i socijalne eksplozivnosti (Minh-ha, 2005: 11), sto se i manifestiralo u neredima u Francuskoj i Velikoj Britaniji od prije nekoliko godina.
Za autobiografski narativ Dase Drndic, ali i za cijeli niz sudbina likova u njezinim knjizevnim tekstovima glavni je okidac izmjestenju bio raspad Jugoslavije i rat. Autobiografski subjekt osim sto figurira kao Drugo vec samom cinjenicom da je zena, doci ce u sukob s novonastalom ideologijom nacije i domovine, pri cemu njezin rod djeluje kao dodatni subverzivni element imajuci u vidu tradicionalnu ulogu zena u nacionalnim/ nacionalistickim diskursima - zene kao majke mladih pripadnika nacije, ali i domovina kao majka koja daje utociste i sigurnost svojoj djeci. U tom smislu slazem se s konstatacijom Julije Kristeve da je zena intelektualac vjecni disident (usp. Jambresic Kirin, 2001: 181), a dodala bih da to jos vise vrijedi za izmjestenu zenu intelektualca.
U sredistu pozornosti bit ce cetiri zanrovski hibridna teksta Dase Drndic, od kojih su tri najbliza odredenju romana hibridne strukture, a cetvrti autobiografsko-esejistickoj prozi. Rijec je o sljedecim tekstovima: Marija Czestochowska jos uvijek roni suze (Umiranje u Torontu) (1997), Canzone di guerra (1998), Leica format (2003) i April u Berlinu (2009).
Spomenut cemo nekoliko cinjenica iz autoricina zivota koje postaju motivima za romanesknu fikcionalizaciju. Dasa Drndic nekoliko je desetljeca zivjela u Beogradu da bi pocetkom devedesetih napustila taj grad i dosla zivjeti u Rijeku. Sredinom devedesetih dobila je stipendiju kanadske vlade te provela nesto manje od dvije godine u Torontu predajuci hrvatski jezik na sveucilistu. Nakon toga vratila se u Hrvatsku i nastavila zivjeti u Rijeci, a prije nekoliko godina provela je neko vrijeme u Berlinu kao dobitnica stipendije za pisce. Dakle, njezino se izmjestenje odvija izmedu Beograda, Rijeke, Toronta i Berlina, sto pretoceno u autobiografski narativ znaci da ce ta cetiri grada postati kljucne tocke, privremena i trajna privremena boravista, za konstrukciju izmjestena identiteta. Potrebno je razlikovati Rijeku kao grad koji pripovjedacica u romanu Leica format identificira kao svoje mjesto izbora izmjestenja, svojevrsno trajno privremeno boraviste te Toronto i Berlin kao privremena mjesta boravka s tocno odredenim trajanjem. Zajednicko svim tim gradovima jest to sto se pripovjedacica u njima osjeca kao Drugo, zadrzava distancu i osjeca nepripadanje gradu u odnosu na njegove stalne stanovnike.
Sva cetiri prozna teksta sadrze autobiografsku narativnu liniju izmjestenosti, osvjetljavajuci njezine razlicite faze i privremene postaje, sto omogucuje i uvid u plasticnost samoga izmjestenog identiteta, ali i uvid u neke bolne tocke njegove iterativnosti. U analizi tekstova paralelno ce se istrazivati autobiografska linija narativa o izmjestenju te niz drugih izmjestenih glasova zaogrnutih u razlicite diskurzivne strategije, koji su
neizbjezna i opsesivna pratnja autobiografskoj refleksiji, cime tvore svojevrsno pobratimstvo izmjestenih lica u svemiru. Pokusat cu pokazati kako se te price ipak razlikuju s obzirom na razlicitost konteksta u kojem akteri djeluju te s obzirom na agenciju aktera unutar same zadane strukture.
Kronoloski prva dva romana, Marija Czestochowska jos uvijek roni suze (Umiranje u Torontu) i Canzone di guerra vezuje zajednicka tema imigrantskog zivota u Kanadi, no donose motive i teme koji ce se javljati, ponekad i opsesivno, razradivati i preoznacivati u kasnijim romanima (usp. Zlatar, 2004: 139). Ti su romani, osobito prvi, u usporedbi s kasnijima, kompozicijski jednostavni, pomicuci se izmedu dvije dijegeticke razine, proslosti i sadasnjosti, za razliku od kasnijih slozenih, postmodernistickih rjesenja kojima se usisavaju u romaneskni univerzum brojni razliciti diskursi, vremenske razine i prostori.
U romanu Marija Czestochowska jos uvijek roni suze (Umiranje u Torontu) pripovjedacica je prvenstveno usmjerena na pripovijedanje vlastitog izmjestenog iskustva. Egocentricnost izmjestenickog iskustva proizlazi iz soka zbog promjene zivotnih okolnosti, na koje se subjekt jos nije uspio adaptirati. Pripovjedacica progovara iz pozicije izoliranosti i alijenacije koja ju stiti od slozenosti i drugosti kanadske stvarnosti, sa svijescu o vlastitoj marginalnosti koju se jos nema snage u potpunosti prihvatiti kao vlastitu odabranu poziciju. Kao sto ce se pokazati, u kasnijim tekstovima pripovjedacica svjesno zauzima mjesto u prostoru izmedu i osnazuje svoju marginalisticku poziciju kao kriticki i moralni glas koji se otima hegemoniji, pa cak i totalitarizmu Istoga. Naracija izmjestenog subjekta usmjerava se prvenstveno na dokumentaristicko izvjestavanje o kanadskoj stvarnosti, s jasno izrazenog ironijom i kritickom distancom.
Kanadu i Toronto opisuje kao hladnu, otudenu zemlju formaliziranih i kurtoaznih ljudskih odnosa, s neljudskim nalicjem, cime rusi cestu sliku Kanade kao obecane zemlje:
„Ovo zna biti veoma tiha zemlja." (Drndic, 1997: 101) „Ovdje ima mnogo poslusnih ljudi." (isto: 109) „Kanada ima uspjeha u pripitomljavanju." (isto: 97)
„Oni ne znaju govoriti. Njihova stvarnost sazdana je od mnostva radnji koje zamjenjuju govor. Oni imaju lijepe ljubazne fraze koje svakodnevno ponavljaju uz lijepe ljubazne osmijehe. Oni djeci iz vrtica, kad majke dodu po njih, govore: Give mummy a nice big smile! (Podari mami veliki lijepi osmijeh!)." (isto: 81)
„Kanadani su jako osamljeni ljudi." (isto: 143)
Sama pripovjedacica nalazi se u paradoksalnoj situaciji: intelektualka, koja predaje na sveucilistu, provodi veceri u elitnom drustvu intelektualaca, a s druge strane, po materijalnim uvjetima zivota pripada kanadskoj sirotinji:
„Zanimljiva je dihotomija nasega zivota ovdje. S jedne strane patetican pokusaj priblizavanja intelektualnim krugovima, s druge - identifikacija sa socijalno marginalnim grupama, sto zbog znatizelje i mazohistickog zadovoljstva koje svodenje svakodnevnice na elementarno pruza, sto zbog objektivnog materijalnog siromastva." (Drndic, 1997: 121) „Tu ne zalazi kanadska srednja klasa, mozda ponekad iz radoznalosti i u potrazi za ekscentricnim. Tu zalaze sirotinja i emigranti. (...) Vise se ne izdvajamo. Integrirane smo u kanadsku sirotinju." (isto: 110)
Kanadski nacin integracije imigranata u globalno doba neoliberalizma manifestira se kroz trzisnu logiku - stvaranje novog potrosackog sloja, cesto slabe kupovne moci - pretvorenu u ideolosku opsjenu privida zajednistva kroz potrosnju i sudjelovanje na zajednickom trzistu. Sluzbena politika multikulturalizma odrzava status quo zivota vidljivih i nevidljivih manjina kao i one skupine, nad kojom preuzimaju brojcani primat, nad WASP-ovskom nekadasnjom vecinom. Kroz pricu o opasnim i bezopasnim imigrantskim Kinezima zrcale se razlike izmedu nekadasnjeg imigrantskog ideologema o integraciji i asimilaciji te danasnjih novih manjina koje djelujuci u segmentiranom drustvu utjelovljuju vise identiteta, ali nijedan potpuno. Pripovjedacica dijeli strukturu osjecaja koja je karakteristicna za imigrantski narativ: bijeg od nostalgije, brisanje uspomena, nedostatak snova. Taj je osjecaj karakteristican za cijeli niz imigrantskih pojedinaca izbjeglih zbog rata u Jugoslaviji: teznja k amneziji, utjelovljena u fascinaciji fotografiranjem kao nacinom da se zivi u sadasnjosti i da se tom sadasnjosti ovlada. Razlicito je to od egzilantske opsesija prosloscu i sjecanjem te nostalgije kao mocne alatke manipulacije svojim i tudim sjecanjem. Razlicito je to i od, kako je pripovjedacica naziva, stare hrvatske emigracije koja je ostala zarobljena u konzervativnom domovinskom diskursu, ponajvise zbog politicki motiviranog useljenja u Kanadu. Treca prica hrvatskih imigranata je prica onih koji su stvarali Kanadu, obavljajuci najteze fizicke poslove, od 16. stoljeca nadalje.
Pripovjedacica se ne identificira ni s jednom od tih dviju kolektivnih hrvatskih imigrantskih prica, osjecajuci izvjesnu bliskost s nizom atomiziranih izmjestenih pojedinaca s kojima dijeli biografsku i svjetonazorsku bliskost.
U epilogu prvoga romana pripovjedacica i njezina kcerka u ljeto 1996. posjecuju Rovinj koji postaje svojevrsna oaza, privremena autonomna zona (Hakim Bey) svih izopcenika, apatrida, egzilanata i emigranata:
„Ljeta 1996., katapultirane u Rovinj, srele smo se ponovno moja kcer i ja, zaledene devetomjesecnim kanadskim mrakom, jednogodisnjim kanadskim siromastvom i iseljenickom tjeskobom, s nekim pticama iz jos uvijek bliskog nam imaginarnog jata. Jedni su doletjeli iz Berlina, drugi su dosli iz Praga ili Varsave, svejedno, treci iz New Yorka, iz Amsterdama, iz Pariza. Meni nista nije bilo jasno. Dosli smo kao da nismo ni otisli i citavog ljeta 1996. pricali smo kako cemo opet otici, pa onda ponovno doci" (isto: 184)
Prihvaca se vlastiti identitet izmjestenika bez stalnog boravista, ukorijenjenosti i pripadanja. Sam kraj romana donosi povratak u Kanadu:
„Kad smo prekoracili jednu crvenu crtu, sluzbenik nam je rekao: 'Welcome home'
Mi nismo rekle nista. Sto se tu moglo." (Drndic, 1997: 192), sto su ujedno i posljednje recenice romana kroz ciji je narativ pripovjedacica pokusavala i, na kraju, uspjela preboljeti ideju doma jer „ljeto 1996. bjese ljeto ozdravljenja" (isto: 185).
Drugi roman, Canzone di guerra. Nove davorije nastavlja narativ o zivotu nove imigracije u Kanadi, potomaka partizana, a ne vise potomaka ustasa (ili samih ustasa), kako kaze pripovjedacica. Ovaj roman u odnosu na prosli obiljezava usloznjavanje kompozicije i uvodenje heterogenih glasova i prica, cime se izmice egocentricnosti autobiografskog narativa i gradi slozenija slika izmjestenog iskustva. Sirovost autobiografskog dokumenta-rizma ublazena je zamucivanjem granice izmedu fikcije i fakcije, jer iako prica pripovjedacice pokazuje dovoljnu slicnost s onom u prvome romanu da bismo mogli zakljuciti da se radi o istim subjektima, njezino ime, kao i ime njezine kcerke je drugacije- Tea i Sara Radan.
Narativi novopristiglih jugo-imigranata, koji su otisli iz propale zemlje jer se nisu uklapali u novoustolicene nacionalisticke matrice, svjedoce o narusavanju kanadske drzave blagostanja i uvodenju neoliberalnih mjera, kao i o propasti mita o vertikalnoj socioekonomskoj protocnosti self-made-mana Novoga svijeta te globalnoj propasti srednje klase. Tavorenje na ponizavajucim poslovima, daleko ispod njihovih kvalifikacija njihova je svakodnevnica, na koju svatko reagira drugacije, jedni ludilom, drugi prihvacanjem ideologije o cjelozivotnom ucenju i usavrsavanju, treci
svijescu o eksploataciji jeftine radne snage. Pripovjedacica je takoder prisiljena prihvacati svaki honorarni, najcesce ilegalni posao koji joj se nudi, najcesce dobiven preko tzv. jugo-veze.
Drugacija jugo-imigracija je ona nacionalisticka, srpska i hrvatska.
„U Torontu nije tesko naletjeti na takvu emigraciju: zlocestu, zatucanu, krutu. Na emigraciju koja se ne zna smijati ako nije medu svojim kloniranim kopijama, na paranoicnu emigraciju, na policijsku, na opasnu emigraciju." (Drndic, 1998: 63)
U ovome romanu pojavljuje se tema koja se opsesivno ponavlja i razraduje u svim kasnijim autoricinim romanima, a to je tema holokausta, u ovome slucaju lokalizirana na odnos Kanade prema Zidovima za vrijeme njihova progona.
„Od svih zapadnih demokracija, Kanada ima najsramniju povijest kad je u pitanju pruzanje utocista onima koji su bjezali pred bezumljem nacizma." (isto: 84).
Primljeno ih je samo petstotinjak, a nijedna osoba optuzena za ratne zlocine nad Zidovima nije osudena u Kanadi, iako su mnoge prosle kroz nju ili nasle svoju novu domovinu tamo.
Zidovi na brodu St. Louis, ukletom brodu nazvanom Lutajuci Zidov, 1939. isplovljavaju iz Hamburga, uzaludno trazeci spas na Kubi, Floridi i u Kanadi. Njihove sudbine u varijacijama se reflektiraju kroz Drndickine knjige u nizu drugih zivotnih sudbina, prisilnih izmjestenja zbog rata, progonstva, netrpeljivosti i zla.
U roman je uveden lik Konrada Kosea, koji ce postati glavni likom romana Totenwande (2000). Njega pripovjedacica upoznaje u Torontu te ulazi s njim u vezu koja propada zbog slozene veze njihovih obitelji u proslosti. Konradov otac je bio ustasa, a majka Zidovka za koju pripovjedacica pretpostavlja da je sudjelovala u denuncijaciji njezine majke, partizanke, sudionice ilegalnog pokreta otpora. Unatoc obecanju novoga zivota koje Kanada nastoji uliti svojim novim stanovnicima, njhova veza propada jer je teret mracnih, medusobno sukobljenih obiteljskih prica pretezak.
Pripovjedacica kroz ta dva romana dozivljava niz privremenih boravaka: „U protekle cetiri godine, Sara i ja pretrpjele smo tri migracije" (1998: 53) izmedu Beograda, Rijeke i Toronta, nesentimentalno prihvacajuci privremenost kao zivotnu izvjesnost:
„Svakim ponovnim dolaskom u Hrvatsku, vidim da to nije Hrvatska koju sam ostavila, da to nisam ja koja je otisla. Danas, svaki dulji odlazak iz Hrvatske nagovjestava sve tezi povratak, postojanje sve manje mogucnosti za uspostavljanje cvrstog, imalo sigurnog zivotnog uporista."
(Drndic, 1998: 54)
Izbjegava zamku laznog sjecanja, okamenjenih slika zamisljenih domovina o kojima su pisali Said i Rushdie. Simptomaticnim se cini Saidov citat u fusnoti prvog analiziranoga romana:
„Covjek kojemu je njegova domovina slatka, jos uvijek je krhki pocetnik; onaj kojemu je svaka gruda kao rodna, vec je jak; ali savrsen je onaj koji citav svijet poima kao stranu zemlju." (1997: 166)
Saidove tri vrste covjeka moguce je prevesti u tri stadija izmjestenja: egzil, apatridstvo i kozmopolitizam, postmoderna (i)migracija.4 Tri stadija izmjestenja ponekad mozemo primijetiti prateci zivotni put jednoga izmjestenika, ali i promatramo li povijest 20.-stoljetnog izmjestenja. Slazem se sa Zarkom Paicem kada konstatira: „Politicki emigranti, disidenti i apatridi moguci su samo u poretku ideologijsko-politicke situacije vladavine totalitarizma u cistom obliku kao sto je bio slucaj s nacizmom, fasizmom, realnim socijalizmom." (2009: 110). Prema njemu, za danasnji trenutak globalnog neoliberalizma karakteristicni su nomadi, tj. kako ih on odreduje, privremeni imigranti i ilegalni useljenici. Narativ pripovjedacice onaj je privremenog imigranta koji mijenja privremena boravista na razlicitim tockama svijeta ne ostajuci nigdje zauvijek i ne smatrajuci ni jedan svojim. Narativ privremenog imigranta treba razlikovati od narativa imigranata cvrste modernosti nacija-drzava, prvenstveno ekonomski motiviranih.
4 Naposljetku, ako pojave promatramo historizirano i s obzirom na materijalne uvjete izmjestenja, nikako ne smijemo smetnuti s uma da mnogi pojedinci prolaze nekoliko razlicitih vrsti izmjestenja kroz zivot, ovisno o tome kako se mijenjaju njihove subjektivne, ali i transnacionalne pozicije (Kaplan, 1996: 110). Kao najbolji primjeri mogu nam posluziti vec spomenuti Salman Rushdie i Edward Said. Rushdie se od pocetka osamdesetih vise ne osjeca egzilantom nego hibridnim covjekom s imigrantskim iskustvom, sto je jasno iz eseja Imaginary Homelands. Said se u eseju Reflections on Exile vidi u svjetlu modernistickoga narativa o umjetniku u egzilu, no i on od sredine osamdesetih priznaje kako se sve vise vidi u disperzivnom postmodernistickom identitetu dijaspore.
U romanu Leica format (2003) glasove dobivaju upravo takvi imigranti, pripadnici obespravljene klase siromaha nekadasnje Austro-Ugarske koji preko Rijeke traze svoju priliku za novi zivot u Americi.
Cesto se te price medusobno ispreplicu sa sudbinom pripovjedacicine obitelji, pri cemu se neobicno povezivanje naoko disparatnih ljudskih sudbina cini logicno i prirodno. Pripovjedacica uvodi lik Ludwiga Jakoba Fritza, austrijskog lijecnika koji je preko Rijeke putovao brodom u Ameriku. Opisuje se nacin na koji Fritz provodi dane u Rijeci; brod Saxonia koji prevozi emigrante u Ameriku progovara u prvom licu o vlastitoj sudbini, kao sto se opisuje Hotel Emigranata, podignut upravo za emigrante, za njihov privremeni zivot, prije nego sto se ukrcaju na brod koji plovi za Ameriku. Godinama kasnije pripovjedacica u antikvarijatu kupuje knjigu koja je potpisana imenom Ludwiga Jakoba Fritza, a koju je antikvarijatu prodala doktorica Kogoj koja je studirala s pripovjedacicinom majkom te su zajedno sudjelovale u komunistickoj ilegali za vrijeme Drugog svjetskog rata i bile mucene u logorima. Provodni i povezni motiv svih tih ljudskih zivota jest sifilis koji je vjerojatno imao Fritz, a doktor Kogoj, muz spomenute doktorice, sustavno ga je proucavao godinama. Sifilis postaje metaforom zaraze koja moze biti pritajena godinama, ali u jednom trenutku nesmiljeno bukne i unistava osobu. Imajuci u vidu opsesivne autoricine teme, koje su prisutne i u ovome romanu, kao sto su holokaust, medicinski eksperimenti na ljudima i eugenika, moze se izvuci zakljucak da kao sto sifilis razara pojedinca, tako i drustva nose u sebi bakteriju zla i totalitarizma koja se moze u svakom trenutku aktivirati i unistiti drustvo. Eugenika je usko povezana, gotovo da ima svoje ishodiste u nezaustavljivoj imigraciji u Ameriku. Kraj 19. i pocetak 20. stoljeca oznacio je dotad najveci imigracijski val koji je zahvatio SAD u kojemu je u tu zemlju uslo oko 25 milijuna imigranata (Mesic, 2002: 52). Za razliku od prethodnog imigracijskog vala cija je nacionalna struktura najvecim dijelom obuhvacala nacije zapadne Europe, u tome razdoblju u SAD u prvome redu pocinju pristizati imigranti iz juzne i istocne Europe (Talijani, Poljaci, juznoslavenski narodi, Zidovi...). Svaki novi val doseljenika izaziva novi val predrasuda, tako da su o doseljenicima iz juzne i istocne Europe uskoro pocele kruziti vrlo ruzne predrasude: niza inteligencija, rasna inferiornost, lijenost, zlocinacka priroda...(usp. Mesic, 2002: 60-61; Gould, 2003: 195, 251 ) Jedan dio romana posvecen je opisu ulaska imigranata iz Austro-Ugarske monarhije u SAD i torturi imigracijskih kontrola koji u zemlju pustaju samo zdrave, snazne i inteligentne.
„Za jednu minutu moramo obratiti paznju na sezdeset simptoma, pogotovo na anemiju i prosirene vene. Ima kolere i gljivicnih oboljenja. Ima dusevnih bolesnika, ima epilepticara. Vlasti se ovdje najvise boje onih s trahomom od kojeg se oslijepi, a na koncu i umire. Najvise oboljelih od trahoma pristize iz juzne i istocne Evrope. Bolesni ovdje nemaju sanse. Ova zemlja trazi zdrave ljude, i mlade. Sve teze bolesne doseljenike vracamo. Oci mi non-stop secu po tim prljavim i preplasenim dosljacima. Ocima neprestano kolutam. Navecer, od tog kolutanja zaboli me glava. Osjecam se kao sakal."
(Drndic, 2003: 202-203).
Nakon ponizavajuce zdravstvene, psiholoske i policijske kontrole, izabrani u socijalnodarvinistickoj proceduri, kojima se cesto mijenja ime i prezime zbog prijasnje neizgovorljivosti, ulaze u „obecanu zemlju", prekoracuju prag iznad kojeg pise: „ Your old world is far behind. America has accepted you. From here, everything changes'' (isto: 209).
Paradoksalno, radi se o istome mitu koji pripovjedacica rusi post-modernistickim narativom imigracije u Marija Czestochowska jos uvijek roni suze (umiranje u Torontu) i Canzone di Guerra.
I dok je u tim tekstovima naglasak na bacenosti u sadasnjost postmodernog imigrantskog identiteta, u romanu Leica format kompozicija se usloznjava uvodenjem cijelog niza diskursa koji evociraju mracnu proslost Rijeke i Europe, kao i sjecanje ili nedostatak sjecanja na nju. Rijeka, osim osobne price/povijesti pripovjedacice, popriste je mnogih drugih zivotnih povijesti koje su pripovjedacki oblikovane tako da tvore postmodernu strukturu romana, sastavljenog od brojnih fragmenata koji se prezentiraju u panoramskom prikazu koji mijenja vremenske i prostorne perspektive (usp. Zlatar, 2004: 157). Takvim postmodernistickim strukturiranjem grad biva konstruiran izmedu procjepa fakcije i fikcije; grad je geografska cinjenica, odredena povijesnim i prostornim okolnostima, no ujedno je grad i tekstualna konstrukcija, postaje „osobiti tekst kulture" (isto: 155), kroz koji se neprestano provlaci napetost privatnog i javnog, osobnog i kolektivnog (isto: 159).
Provodni motiv, koji povezuje narativ pripovjedacice i narativ o Rijeci, motiv je fuge koji postaje metafora za identitet imigranta. Roman se zatvara misterioznom pricom o Lei Moser koja odlazi u Helsinki gdje postaje vozacica kamiona i preuzima identitet Tesse Koller. Neprestano je u pokretu, putuje kamionom i u svakome gradu provede koji dan igrajuci razne uloge, pri cemu joj pomaze preodjevanje, vizualno mijenjanje
identiteta. Dolazi u Rijeku, cime roman i zavrsava unoseci nam zabunu oko pitanja identiteta te zene:
„Oko nje odvija se predstava pantomima u kojoj ne ucestvuje. Ona je izvan. Tko? Lea Moser ili Tessa Koller? Tko?" (Drndic, 2003: 345)
U Aprilu u Berlinu pripovjedacica pristaje uz pricu Lee Moser/Tesse Koller, ponavljajuci je u detalje i identificirajuci je kao svoju: „Kad mi je bilo dvadesetak godina, zamisljala sam sebe kako vozim golemu transeuropsku hladnjacu kao sto to cinila je Lea Moser, alias Tessa Koller djelomice iz Rijeke, djelomice niotkud, odasvud." (Drndic, 2009: 303)
Prica o Lei Moser/Tessi Koller prica je o fugi, fizickoj i psihickoj kroz koju prolazi identitet svake izmjestene osobe u nastojanju da nastavi svoj zivot na rekonstruiranim temeljima. Izmjesteni subjekt pripovjedacice naposljetku pristaje uz disidentski i hibridni identitet obiljezen dvostrukom svijesti (Gilroy) o glasovima razlicitih nacionalnih i kulturnih tradicija, birajuci time i boravak u prostoru izmeâu (Bhabha) bez obecanja o jednoznacnoj pripadnosti.
Autobiografsko-esejisticka proza April u Berlinu inspirirana je studijskim boravkom u vili u berlinskom predgradu s jos nekoliko (istocno)europskih pisaca, sto je okidac za niz razmisljanja o opsesivnim temama holokausta, zlocina i proslosti od koje se ne moze pobjeci. Kako sama pripovjedacica kaze, proganja je povijest u Berlinu (Drndic, 2009: 109), i to vlastita povijest, kao i ona njezine obitelji, ali i zbroj kolektivnih stradanja europskog 20. stoljeca. Druzenje s apatridima u Berlinu podsjeca je na niz nesretnih sudbina izmjestenika raznih vrsta koji su pronasli svoj spas ili svoju smrt u tome gradu. Osobito mjesto zauzima lik poljskog pisca Gombrowicza ciji su brojni citati uklopljeni u tekst, kao primjer intelektualca izmjestenika koji svoj kraj nalazi u tome gradu, „vratio se, 'u tocku najvise okrvavljenu historijom, u najbolniji grad'" (isto: 380) Hodajuci gradom, poput postmoderne flâneuse, pripovjedacica otkriva psihogeografiju uzasa povijesti:
„Dosla sam u Berlin da bih nakratko uzivala u berlinskoj spojenoj, zakrpanoj sadasnjosti, da bih odgledala jednu 'Majku Hrabrost', da bih nakratko promijenila vizuru, pa umjesto na zeljeznicku prugu, skladista i kontejnere, gledala prema bulevarima, setala pod kestenima i tako dalje. Kad tamo, za mnom je stalno i svuda, od pocetka do kraja mog boravka u Berlinu, trcala raspamecena Povijest urlajuci: Slusaj! Gledaj! Poput pare kuljala je Povijest
iz berlinskih travnjaka oko jezera Wannsee, iz asfaltiranih avenija, iz monumentalnih gradevina, iz otmjenih robnih kuca, na izlozbama, poput velurskih vrpci plesala je u dahu mojih sugovornika, pod kozu mi je ubrizgavala svoj samrtnicki vonj i onako omotana zlokobnim crnim plastem, nalik gigantskom netopiru koji sumanuto mase svojim opnastim krilima, zavrcuci stvarnost u kovitlace strave-prekrila je (moje) berlinsko nebo." (Drndic, 2009: 109)
Berlin opisuje kao „palimpsest na kojem se gomilaju tragovi razlicitih povijesti (isto: 267). Ti berlinski tragovi sinegdoha su europske traume 20. stoljeca i nose sa sobom tezak teret progonstva, bijega, brisanja i ponovnog uspostavljanja identiteta njegovih aktera, stvarnih i fikcionalnih. Berlin je i danas utociste ljudima koji, osim u Berlinu, zive „jos malo posvuda" (Drndic, 2009: 367), nomadi, koji podizu svoje ciganske satore (usp. Isto: 250), ne smatrajuci nijedan grad svojim (usp. Isto: 251).
Setnje Berlinom izvlace na povrsinu mracan talog povijesti, pa tako pripovjedacicu navode na razmisljanje i o povijesti vlastite obitelji. Kao sto je Berlin tocka susreta sudbina kolektivne, velike povijesti 20. stoljeca, tako je Istra za pripovjedacicu ono mjesto gdje se krizaju sve koordinate njezine osobne povijesti, ali u neizbjeznom doticaju s makropovijesti. Pripovjedacica nosi svijest o tome, no ne pretvara Istru u mit o izgubljenom raju kojemu se treba vratiti. Otkriva svoj identitet kao izglobljen (,ja se nigdje ne osjecam posve odomacenom, vise se osjecam izglobljenom", isto: 176), bezdoman („Nasa bezdomnost ukotvit ce se po mracnim budzacima raznih domovina, starih i novostecenih", isto: 250), iskorijenjen („Nemam svoj grad. Sad vidim da nikada nisam ni imala svoj grad.", isto: 251). Prepoznaje se u nomadima, hibridnim gradanima, marginalcima svih vrsta. Eksplicitno svoj identitet odreduje kao onaj izmedu, kao sto je i njezin tekst hibridan:
„Ovo moje nije dnevnik. Nije ni putopis, ni roman. To je nesto izmedu. To je sepavo, sakato skakutanje kroz zgusnuto vrijeme, kroz cestice vremena koje su se od sebe otkacile pa plutaju pothodnicima sadasnjosti. Skakutanje izmedu. April je mjesec izmedu, i Berlin je izmedu, i Bec i Beograd su izmedu, i Rijeka. Ja sam izmedu." (Drndic, 2009: 295/296)
Takva spoznaja donosi pomirenost sa sobom i svijetom te se ponovno na samome kraju javlja motiv ozdravljenja, doslovnog i metaforickog te zaboravljanje vlastita imena, kao simbolicki cin novoga radanja bezdomnog identiteta, cemu je umnogome pridonijelo suocenje s traumaticnim
narativima prisilne emigracije, bijega i egzila europskog i svjetskog 20. stoljeca.
Literatura:
Allatson. Paul i Jo McCormack. 2008. Introduction, u: Allatson, Paul i Jo McCormack (ur.). Exile Cultures, Misplaced Identities. Amsterdam-New York: Rodopi. str. 9-32.
Bhabha. Homi. 2006. The Location of Culture. London and New York: Routledge Brennan. Tim. 1989. Cosmopolitans and Celebrities. Race and Class. br.1. str.1-20. Clifford. James. 1989. Notes on Theory and Travel. Inscriptions. br.5. str. 177-188. Curtis. Barry i Claire Pajaczkowska. 2005. 'Getting there': travel, time and narrative, u: Robertson. George et al. Travellers' Tales, Narratives of Home and Displacement. London and New York: Routledge. Str. 197-214. Drndic.Dasa. 1997. Marija Czestochowska jos uvijek roni suze (Umiranje u
Torontu). Rijeka: Adamic Drndic. Dasa. 1998. Canzone di guerra: nove davorije. Zagreb: Meandar Drndic. Dasa. 2003. Leica format. Zagreb: Meandar Dmdic. Dasa. 2009. April u Berlinu. Zagreb: Fraktura
Gould.Stephen Jay. 2003. Covjekpo mjeri. Kvocijent inteligencije i druge zablude.
Zagreb : Jesenski i Turk Hall. Stuart. 1987. Minimal Selves. U: Appignanesi. Lisa (ur. ). Identity. The Real Me. Post-Modernism and the Question of Identity. ICA Documents 6. London: Verso, str. 44-46.
Jambresic-Kirin. Renata. 2001. Egzil i hrvatska zenska autobiografska knjizevnost
90-ih. Ree,. br. 7. Beograd: B92, str. 175-197. Kaplan.Caren. 1996. Questions of Travel: Postmodern Discourses of Displacement.
Durham and London: Duke University Press. Mesic. Milan. 2002. Medunarodne migracije: tokovi i teorije. Zagreb: Filozofski fakultet
Minh-ha.Trinh T. in coversation with Annamaria Morelli. 2001. The Undone Interval, u: Chambers.Iain. Curti. Lidia (ur.). The Postcolonial Question: Common Skies, Divided Horizons. London i New York: Routledge, str.3-16. Paic. Zarko. 2009. Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti.
Sarajevske sveske. br.23-24. str.107-126. Rushdie. Salman. 2010. Imaginary Homelands. London: Random House Said. Edward. 1995. Reflections on Exile. u: Ferguson. Russell et al. (ur.). Out There: Marginalization and Contemporary Cultures. New York-London: The MIT Press. str. 357-366. Stanley, Maureen Tobin i Zinn, Gesa. 2007. Introduction, u: Stanley. Maureen Tobin i Gesa Zinn, (ur.). Female Exiles in Twentieth and Twenty-First Century Europe. New York: Palgrave Macmillan, str. 1-12. Urry. John. 2007 Mobilities. Cambridge: Polity.
Vasquez. Mary S. 2007. The Grammar of Contested Memory: The Representation of Exile in Selected Female-Authored Texts of Diaspora. U: Stanley, Maureen Tobin i Gesa Zinn (ur.). Female Exiles in Twentieth and Twenty-First Century Europe. New York: Palgrave Macmillan. str. 13-29. Zlatar. Andrea. 2004. Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti. Zagreb: Naklada Ljevak
